Suprotnosti

Svemogući internet i gomile foldera na mom desktopu koji se na dnevnoj bazi popunjuju sličicama koje pronalazim na Pinterest-u, Craftgawker-u, raznim blogovima ili slučajnim švrljanjem po cyber prostoru. Nekolicinu odabranih sličica naposljetku isprintam i plastificiram te koristim mnogo puta, na sve moguće načine. 

Ove kartice, koje sam također isprintala i plastificirala, su jedne od mnogih koje koristim kod ispitivanja i/ili usvajanja suprotnosti (u Photoshopu sam uredila sličice - izbrisala riječi koje nisu na hrvatskom jeziku). Dijete izabere karticu u grupi ponuđenih, zatim pronalazi njenu suprotnost tj. par. Kod školske djece koristim ih i u rečenici, odnosno dijete izvučenu riječ i njenu suprotnost stavlja u rečenicu - usmeno, a potom i pismeno. Provjeravamo/učimo značenje riječi, njene suprotnosti uz formiranje gramatički složenije rečenice.

 

Čime se vi služite u terapijskom radu? Možete mi preporučiti neke zanimljive, edukativne stranice s kojih možemo preuzeti koristan materijal za rad? Pišite u komentarima ili ''dojavite'' e-mailom.

Pozdrav,

Teta Logopedica


 *izvor slika Pinterest

Lozinka: Interliber 2014

Kad ste knjiški moljac/knjigoljubac kao ja, onda na svom kalendaru mjesecima unaprijed fluorescentnim markerom (što jarkije i upečatljivije boje) obilježite tih par Interliber-dana. Ta veza između mene i Zagrebačkog Velesajma traje poprilično dugo. Točnije, moja prva sjećanja vezana su upravo uz Velesajam, kada su me roditelji kao trogodišnjakinju prvi put doveli u Zagreb - tada službeno počinje ljubav, neraskidiva veza između mene i "mog" grada (reče jedna dalmatinka koja tamburaše voli više nego klapaše te miris kestena i zime u zraku koji ništa ne može nadjačati). 

Interliber 2014. 
Veliki planovi. 
Suprug, dijete i kolica uključeni u iste planove s knjigama. 
Misliš se može li to sve skupa? 

Realizacija plana: dijete voli knjige (iako još nema godinu dana), pogled na prvu kupljenu slikovnicu oduzima joj dah - što za mamu znači barem pola sata potrage za stručnom i popularnom literaturom. Nedugo nakon toga uskače najdraža teta učiteljica koja bebonjicu nosi od jedne do druge izdavačke kuće, bolja polovica trpa knjige u auto osiguravajući na povratku opskrpu hrane i pića (potraga za knjigama zna iscrpiti, sniziti tlak ili pak sniziti razinu šećera, stoga svoje domove ne napuštajte bez prirodnih šećera i vode), a ja guram dječja kolica koja ovom prilikom dobiju izvrsnu ulogu poput onih u supermarketu. Nevjerojatno je koliko toga može stati u jedna, naizgled mala, dječja kolica. 
Što se tiče stručne literature - Interliber kao takav i nije baš zablistao kao prijašnjih godina. Sve knjige određenih izdavačkih kuća sam već odavno posložila na police, a ništa novog, stručnog, zanimljivog nije objavljeno/napisano (?). Prvi put sam percipirala klupice za odmor i kutak za djecu. Veliki plus za to. 
Obzirom da je ovaj put glavni cilj bio pronalazak knjiga za djecu, moram reći da sam veeeeliki dio novaca potrošila na dječje knjige i slikovnice. Oduševila me ponuda na tom području - imam dojam da je u RH sve više i više ljudi koji svoju maštu i dijete u sebi bude zanimljivim pričama i još zanimljiviim ilustracijama. Tu ja stajem s tipkanjem, slijede fotografije jednog dijela Interlibera i mog ''ulova''. 

Interliber, vidimo se iduće godine :) 
Teta Logopedica

Bilo kuda logoped(ija) svuda - PORTUGAL / Setubal

Kao što sam spomenula, zanima me kako logopedi/logopedija funkcionira u svijetu. Prva koja mi je odlučila predstaviti svoje iskustvo koje je prikupila preko granica lijepe naše je studentica logopedije - Marina Vušković.
Naime, Marina se nakon dugog razmišljanja i oklijevanja prijavila na Erasmus natječaj za razmjenu studenata u Portugalu. Sreća je bila na njenoj strani: prošla je natječaj i dobila stipendiju. Nije znala što je sve čeka niti kako će to sve skupa izgledati, ali vjerujući u pozitivno iskustvo jednog sasvim običnog dana u veljači sjela u avion, napustila sve što poznaje i odletjela u nepoznato. Sada Marina, zahvaljujući znatiželji Tete Logopedice u detalje tipka i iznosi svoja iskustva koje možete pročitati u daljnjem tekstu. 

Ja i moj Portugal 

U Lisabon sam sletjela te kišne večeri, nakon mog prvog putovanja avionom, a na aerodromu su me dočekali portugalski studenti kako bi me odveli u studentski dom u Setubalu koji će idućih pet mjeseci biti moj dom. 

Prvog dana nakon dolaska šokirala sam se: u uredu za strane studente Politehničkog Instituta u Setubalu znali su tko sam ja! Međunarodna koordinatorica mi je sve lijepo objasnila – od predavanja, mentora, kolegija do dućana, mjesta za izlaske, mobilnih mreža i trgovina. Posvetila mi je više od pola sata, kao da nema nikakvog drugog posla na svijetu osim da meni omogući lakše snalaženje u novom, privremenom životu. Obzirom da ništa nisam znala (pa čak niti u kojem smjeru trebam ići da dođem do centra), njena mi je susretljivost puno pomogla! Pomislila sam: takvo se nešto u Hrvatskoj nikada ne bi dogodilo...

Takav stav Portugalaca, njihova solidarnost i susretljivost uobičajena je, ali meni je bila šokantna! U Portugalu je sasvim normalno nekoga na ulici pitati za upute kako negdje doći, a da ta osoba, unatoč tome što ne zna engleski (što je normalno), potroši deset minuta života da „rukama i nogama“ objasni traženu lokaciju. Sve je tamo usporeno u odnosu na Hrvatsku, bez stresa, ali socijalni odnosi su jako dobri. Uobičajeno je razgovarati s potpunim strancima na autobusnoj postaji i preko facebooka se dopisivati s profesorima, što je za Hrvatsku – nemoguće. 

Iako u Zagrebu živim već četiri godine u studentskom domu, moram priznati da ne poznajem puno „susjeda“ čak niti sa svog kata. U studentskom domu u Setubalu (koji broji oko 350 studenata) u tih nekoliko kratkih mjeseci upoznala sam najmanje polovicu studenata, a zaista sam se sprijateljila s nekolicinom. Uvijek sam mogla zamoliti nekog uslugu ako bi mi, primjerice, ponestalo soli ili detergenta ili mi je trebala pomoć oko popravaka štete (neću ulaziti u detalje). To nije vrijedilo samo za mene koja sam tamo kratko vrijeme već za sve studente – znalo se tko ima auto pa ga možeš zamoliti da ti ponese teške stvari iz trgovine, a tko je stručnjak za informatiku pa popravlja svačije laptope kada se pokvare. Za razliku od Hrvatske gdje ljudi previše vremena provode na društvenim mrežama, zatvoreni u svojim sobama, a da susjede niti ne poznaju, u Portugalu se radi u zajednici – ako se igra igrica na kompjuteru, igra se u timovima, ako se kuha večera, kuha se za minimalno troje ljudi. 

Na vrata od soba se stalno kuca, a problemi se rješavaju kolektivno. Ipak, ima to i negativnu stranu – sve se o svakom zna. Meni to osobno nije bio problem jer nemam sramotnih tajni za skrivanje, a i naučila sam da ljudi ionako pričaju što žele i da tome ne treba pridavati puno pozornosti. Naučila sam važnost socijalnih odnosa i prijatelja te potpore – koliko god je dobro pouzdati se u sebe i u svoje sposobnosti, čovjek zaista nije otok, a ta mi je spoznaja jedna od vrijednijih lekcija koju sam u Portugalu usvojila. Ta povezanost ljudi očituje se i na fakultetu i u svakodnevnom radu. 

 Studij u Setubalu

Obzirom da studiram logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pohađala sam predavanja u sklopu studija logopedije na Politehničkom Institutu u Setubalu. 

Razlika između Zagreba i Setubala je ogromna! Odnos s profesorima je mnogo prisniji – primjerice, svi profesori sve studente znaju po imenu i prezimenu, znaju projekte u kojima su sudjelovali, prakse koje su radili i koja ih područja najviše zanimaju. Predavanja su u Zagrebu velikom većinom teoretska i, kao takva, vrlo malo primjenjiva na praktičan rad s pacijentima/ klijentima. Između tog niza teoretskih predavanja profesori pokušavaju „ugurati“ vježbe i praksu kako bi ispunili kvotu praktičnog dijela studija, a ta je praksa rijetko korisna jer studenti većinom gledaju rad logopeda (što je korisno do neke mjere, ali potpuno drukčije od toga kada sami rade s osobama), a uglavnom su te vježbe u nekim „rupama“, „pauzama“ između predavanja pa se dan svodi na trčanje i „odrađivanje“ svih obveza bez vremena da se ono što smo vidjeli „slegne“ i da zaista promislimo i u glavi proradimo i posložimo ono što smo vidjeli. 

Studij u Setubalu potpuno je drukčije koncipiran – i vremenski i sadržajno. Za početak, tamo ne postoje preddiplomski i diplomski studij već fakultet (u trajanju od 4 godine, ekvivalent preddiplomskom studiju) i magisterij (ekvivalent diplomskom studiju). Ipak, studenti rijetko upisuju magisterij jer im nije nužno potreban za rad i samo dio studenata se na to ulaganje odlučuje. Ja sam slušala kolegije s obje razine studiranja, i to s dva različita magisterija vezana uz logopediju tako da imam neki pregled što se tiče studiranja logopedije na tom sveučilištu. 

Prvo, studij je podijeljen na module, a ne semestre (svaki modul traje 8 tjedana). Tijekom svakog modula studenti imaju jedan teoretski kolegij (i to uglavnom medicinski, tipa audiologije, neurologije...) i u sklopu tog kolegija moraju dolaziti na predavanja i na kraju pišu završni ispit. Taj je kolegij ekvivalent 95% naših kolegija u Zagrebu. Ostali kolegiji su praktični na način da je prvo predavanje teoretsko i na njemu se obrađuju opće teoretske osnove onoga što će se učiti na tom kolegiju. Primjerice, na kolegiju vezanom uz afazije, na prvom su se predavanju obrađivale vrste afazija, podjela, simptomatologija, uzroci i mehanizam nastanka. Nakon toga, ostatak modula (tri puta tjedno idućih 7,5 tjedana) radila se dijagnostika (dijagnostički materijali općenito i oni prevedeni i prilagođeni za portugalski jezik) i praktično dijagnosticiranje (vježbe igranja uloga i dijagnosticiranje pravih pacijenata), a zatim vrste terapije u smislu provođenja terapije (studenti jedni na drugima, a zatim na pacijentima). Osim takvih kolegija, postoje i kolegiji na kojima se provodi logopedska praksa, ali ne na način na koji se provode na našem fakultetu u Zagrebu (gdje svi pokušavaju što prije „odraditi“ praksu brojeći sate i minute kako bi dobili potpis na kraju semestra i kako bi mogli „odraditi“ ostale vježbe na vrijeme, a ne pridaju pažnju onome što od te prakse mogu dobiti i naučiti) već se praksa provodi jednom tjedno gdje svaki tjedan studenti imaju po jedan zadatak – promatranje i zabilježavanje tehnika i strategija rada logopeda, intervju s mentorom, podaci o pacijentima, analiza diskursa jednog pacijenta itd., a zatim se na „predavanjima“ kolegija prakse ti podaci čitaju, uspoređuju, razgovara se o slučajevima, daju se ideje kako raditi s pojedinim pacijentom te u čemu je bio problem, kako su se studenti osjećali, zašto im je nešto bio problem i kako prevladati strah od rada s pacijentima. Kasnije, na višim stupnjevima tog kolegija (trećoj i četvrtoj godini fakulteta), s pacijentima se na praksi radi, a zatim se na predavanjima analizira rad i pruža se podrška kako bi studenti izašli s fakulteta pripremljeni na praktičan logopedski rad. Na takav način studenti zaista znaju kako raditi s različitim osobama, različitih karaktera i poteškoća.

Potiče se i timski rad. Predavanja se održavaju u grupama kako bi se poticali bolji odnosi među studentima i profesorima, ali kako bi studenti imali priliku postavljati više pitanja i razjasniti sve potencijalne nejasnoće te ući u dubinu problematike o kojoj se govori. Profesori kvalitetno obavljaju svoj posao i jako dobro poznaju svoju tematiku te dobro znaju prenijeti važne informacije studentima i zaista im je stalo do toga koliko će njihovi studenti naučiti. Studenti spremno raspravljaju i ispituju sve što ih zanima vezano za temu, a dinamika predavanja sasvim je drukčija od tradicionalnih suhoparnih predavanja s prezentacijama. 

Više je direktnog rada s klijentima, istraživačkih seminara, prakse i projekata dok ispita gotovo i nema. Općenito je atmosfera studiranja opuštenija, profesori su pristupačni i spremni pomoći te nisu toliko strogi što se tiče rokova i ispita, ali se ipak svo potrebno gradivo obradi, a studenti nauče tematiku i u praksi to znanje jako dobro primjenjuju. Bolji su odnosi i među studentima jer zajedno rade na grupnim radovima i projektima, a jedni druge ne vide kao konkurenciju. 

Imala sam vrlo jak osjećaj da je profesorima zaista stalo da studente što više nauče, a da ne „odrađuju“ svoj posao suhoparno, čisto da ispune formu. Takav sam dojam rijetko imala u Hrvatskoj, ne samo na fakultetu već i tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja. 
Odnos s profesorima vrlo je blizak, a čak se i predavanja odvijaju u grupama kako bi studenti sudjelovali svojim pitanjima i komentarima. Potiče se razmišljanje i logičko zaključivanje dok učenje napamet „samo da bi se prošao ispit“ gotovo ni ne postoji. Ispiti su često kombinacija seminara (bilo istraživačkih bilo preglednih), sudjelovanja tijekom trajanja kolegija i praktičnog rada. Rijetko je koji ispit pismeni ispit s gradivom određenog broja stranica koje treba „naštrebati“ i zaboraviti za 3 dana jer „dolazi još jedan ispit“ – što je gotovo isključivi slučaj na logopediji u Zagrebu. 

Iz mog iskustva, logopedi su tamo nakon fakulteta mnogo spremniji za rad i samopouzdaniji u radu jer ih tijekom cijelog studija potiču da zaista nauče ono što će primjenjivati te da što više istražuju, razumiju i rade s pacijentima. 
Ja sam ostala oduševljena njihovim sustavom obrazovanja i, iako tamo nisam imala nijedan pismeni ispit na kraju, mogu reći da sam naučila više korisnih stvari u tih nekoliko mjeseci nego tijekom cijelog studiranja u Zagrebu.  

Posao logopeda

Što se tiče kasnijeg zaposlenja, Portugal ima puno više logopeda nego Hrvatska tako da je teže naći posao nego ovdje, ali nije nemoguće. Ono što sam primjetila jest da logopedi u Portugalu mnogo bolje poznaju svoje pacijente nego logopedi u Hrvatskoj. Odnos između logopeda i klijenta nije toliko hladan i distanciran, potiče se određena količina empatije i emocionalne povezanosti i mislim da je to jako dobro. Iako treba zadržati objektivnost i profesionalnost, mislim da je jedan od razloga što logopedi u Portugalu imaju tako dobre rezultate s klijentima taj što im je zaista stalo do toga da rade najbolje što mogu za svoje klijente i ne gledaju na njih kao na brojeve. Ne „odrađuju“ svoj posao već o njemu razmišljaju i rade ga sa srcem. Na ljude gledaju kao na ljudska bića i uzimaju u obzir njihove potrebe, želje i mogućnosti. Takav sam ja dojam stekla. Logopedi tamo puno više surađuju s kolegama iz drugih struka i njeguju interdisciplinarni rad, savjetuju se s drugim stručnjacima kada imaju dvojbe i jako puno međusobno raspravljaju o klijentima. S klijentima imaju prisan odnos, ne strogo profesionalan, a oni to cijene i kompletna dinamika odnosa klijent-terapeut je drukčija.

Život je u Portugalu manje stresan nego u Hrvatskoj, ljudi se ne žure i imaju više vremena za uživanje u životu. Više razgovaraju, bolje se poznaju i povezaniji su jer uzimaju dovoljno vremena kako bi obratili pažnju jedni na druge. Ipak, to ima i negativnu stranu: Portugalci svugdje kasne najmanje dvadesetak minuta, a nije rijetko da se kasni i više od toga pa je tako uobičajeno na predavanje doći pola sata kasnije od predviđenog termina, kako za profesore tako i za studente. 

Sve u svemu... iskustvo međunarodne razmjene u Portugalu smatram pozitivnim iskustvom. Puno sam naučila i upoznala sam mnogo ljudi iz različitih dijelova Europe i svijeta. Saznala sam mnogo o razlikama u kulturi, jezicima i tradiciji različitih ljudi i shvatila da koliko se god ljudi razlikuju, toliko su i slični i u važnim stvarima jednaki.

 
Hvala Marini na ovom opširnom izvještaju o svom iskustvu koje se stekla u Portugalu. Za sve detalje koji vas zanimaju, a Marina ih ovdje nije spomenula ili biste možda htjeli odgovore na neka pitanja u vezi Erasmusa, logopedije ili studija u Setubalu slobodno ju kontaktirajte:

marina.vuskovic13@gmail.com 

Slijedeći grad? Slijedeća država? Slijedeći logoped? 
Bu'mo vid'li!

Pozdravlja vas Teta Logopedica koja bi nakon ovog posta rado sjela u avion i poletjela prema predivnom Portugalu!


* fotografije iz ovog posta su privatno vlasništvo Marine Vušković i ne smiju se koristiti bez njenog dopuštenja

Malo inspiracije godi logopedskom duhu

Evo par fotografija, da vas inspiriraju u radu s djecom, ali i odraslima.

Bablje ljeto je odradilo svoje, dnevne temperature su bile znatno veće negoli sredinom srpnja, a kad ih povežem s obiteljskim trenutcima koje sam provela na plaži, uz kavicu... neprocjenjivo! 

Planovi i ideje oko hrpe projekata se polako realiziraju, kockice se slažu i stvari sjedaju na svoje mjesto, a uvelike mi pomažu blaženi internet i kreativni ljudi koji potiču moj rad. 

Kao što sam rekla, prepuštam vas divnim inspirativnim fotografijama koje sam naizmjence ''hvatala'' po veličanstvenom internetu.

 

Pozdrav,

Teta Logopedica

*izvor fotografija: Pinterest, Craftgawker 
(ukoliko je fotografija preuzeta s nekog izvora, a on nije prethodno naveden, molim da me obavijestite kako bi mogla navesti isti)

Bilo kuda logoped(ija) svuda

Što je to logopedija? 
Tko su to logopedi? 
Čime se bave ti ljudi?  
Gdje rade?
Mislim da o RH situaciji zvanoj logopedija znamo zaista mnogo. 
Polako dolaze trenutci, situacije, susreti gdje se omjer kvalitete i kvantitete znatno mijenja. Razlog? Preko granice se može završiti neka verzija logopedije i s takvom diplomom konkurirati ERF-ovcima. Malo me ljuti, čak i smeta, kad vidim da sam dio većine koja ipak ne poduzima ništa glede tog omjera. 

Svi mi logopedi volimo tu našu logopediju, to naše zvanje/zanimanje, ali vrlo često oko nekih pitanje i problema koji se tiču upravo te naše ljubavi - samo odmahnemo rukom, zakolutamo očima nadajući se da će problem samo nestati. Ili da će se netko drugi boriti u naše ime. U ime logopedije. Ah. Većinom smo žene, pa nam očito treba neka čvrsta muška ruka. Iako ne znači da smo sve krhke i plahe, dapače.

Razmišljala sam o mojim kolegicama logopedicama-blogericama koje žive ''preko bare'', divila se njihovim pametnim aplikacijama za još pametnije telefone koje koriste u svakodnevnom logopedskom radu. A onda sam jednog dana, potaknuta porukom "just-to-say-hi" logopedice iz Pakistana odlučila saznati i približiti i vama tu ''logopediju preko granice''. 

Logopedija all-around-the-world iliti bilo kuda logoped(ija) svuda! 
Malo bas je,al' nas ima. I pametni smo. I sposobni. I možemo puno toga kad udružimo snage. 

Moram priznati da me oduvijek zanimalo kako u ostatku svijeta funkcioniraju stvari vezane uz logopediju.  Koliko se oni užive u ulogu don Quijotea i postoji li uopće potreba za borbom i želja za učvršćivanjem svog položaja kao logopeda i statusa logopedije u društvu. 
I kakva je plaća... Jer mi ponekad dođe da pobjegnem. 
Ali samo ponekad (-totalni optimist!).


Teta Logopedica


 *izvor fotografije The Crafted Life blog

ABeCeDa

Već ste komentarima na mojoj Facebook stranici, preko poruka te e-mailom hvalili "rukom crtane/izrađene materijale" koje koristim u radu. 
Što da napišem, kako da objasnim, što da kažem? 
Jako me veseli crtanje i bojanje. 
Eto, kratko i jasno. Kad taj užitak spojim s maštom i logopedijom, nema mi kraja. Haha. 

Ovaj put donosim malu abecedu koja je rezultat mog rada s prvašićima.

Ovaj zadatak je bio pun pogodak -  primjetila sam tko još uvijek ne prepoznaje inicijalni glas u riječi te nema usvojenu glasovnu analizu i sintezu. Djeca su govorila što da crtam, a toj naredbi se nisam protivila. Iako, moram priznati da ću idućom prilikom sve prepustiti njima, makar ta C-Cipela izgledala kao Z-Zmija. Ovako smo dobili sličice koje smo obojali (neki spretnije, neki malo nespretnije), zalijepili na veliki plakat, objesili na vidljivo mjesto tako da ta naša ABeCeDa oduševljava apsolutno sve. Baš je fora za logopedski kabinet, ali i za učionicu!

A za kraj jedna ilustracija koja je nastala nekoliko dana prije početka nove školske godine. Škola jeeej - veselje. Ovo je moje prvo ljeto tijekom kojeg sam čula da stariji školarci s nestrpljenjem očekuju početak školske godine. Jesensko ljeto i redovite kiše uzrokovale su želju za povratkom u školske klupe. Školsko zvono se oglasilo, a ja još jednom želim sretnu i uspješnu novu školsku godinu svim roditeljima, kolegama i naravno, učenicima! SRETNO!

Pozdrav, 
Teta Logopedica

Neizbježne kreativne logopedske ludorije

Ovo sam ja - šarena i uvijek vesela!

Dok sam bila student logopedije nisam baš obožavala artikulacijske vježbe. To mi se činilo monotonim i napornim, pa sam svoju pozornost usmjeravala prema drugim temama i teškoćama. I svojoj velikoj ljubavi HZJ. No, iako uvijek imamo planove i želje za svoju budućnost, život nas ponekad okrene u sasvim drugom smjeru, stavljajući pred nas izazove koji od nas zahtjevaju da poput tornada prođemo preko bilješki, skripti i knjiga tražeći rješenja. O, da. 
Da sam bila malo pametnija pa svaki put na praksi širom otvorenih očiju gledala i upijala i naravnom bilježila što više informacija. Da mi je bilo znati da će neka predavanja koja me i nisu baš zanimala biti ključna u mom radu. E, da je bilo znati. No, moć snalažljivosti uz veliku dozu kreativnosti i još toliko znanja (da ne ispadne da nisam bila aktivna na predavanjima ili da sam spavala na vježbama - ipak sam neko znanje dobila), dovela je do tog da na rad s djetetom s artikulacijskim teškoćama/poremećajem artikulacije gledam s puno više pozitivnosti nego prije. Razveseli me osvještavanje pravilno izgovorenog glasa, osmišljavanje pjesmica koje su obogaćene odredeni glasom, male križaljke i zagonetke s glasom koji bas i ne volimo. Kreativna teta logopedica se probudi i rado s djetetom ispunjava bilježnicu pazljivo pazeći na kontinuirano vježbanje. Ako je bilježnica fina i uredna pretpostavljam da se ne vježba, a najdraže su mi one koje imaju mrlje od kakaa, džemova, šalše i uši na krajevima listova - e tad znam da se vježbalo često, pa i za vrijeme doručka i ručka. 
Radna bilježnica. Ili bilježnica pravog radnika... ili ratnika, ovisi kako se i koliko borimo s nekim glasom.


Već sam u prethodnim postovima pokazala slike iz bilježnica djece s kojom radim. Možete ih pogledati ovdje i ovdje. Nadam se da vam se ideje i način rada sviđaju. Ja uživam, a kad vidim napredak - sjaj u očima je neizbježan. 

Moram napomenuti da je svakom djetetu njegova bilježnica najvažnija na svijetu i da ju se voli pokazivati i vježbati s njom pred drugima. Neki roditelji su kopirali bilježnice s ''mojim'' zadatcima i s tim "mojim" bilježnicama pokušali vježbati sami, no i uz tako detaljno prikazan oblik i način vježbanja ipak je potrebna supervizija logopeda kao stručne osobe. 
Dragi roditelji, ponekad ne mozete sve sami. 

Pozdrav od vaše Teta Logopedica koja je uvijek spremna za crtanje, igru i šarenilo!