ponedjeljak, 15. kolovoza 2016.

URADI-SAM / Taktilne senzoričke pločice



U današnje vrijeme smo bombardirani reklamama o važnosti i poticajnosti pojedinih igračaka da zaboravljamo kako dijete najviše uči u prirodnoj okolini uz prirodne materijale te uz prirodnu komunikaciju i igru s roditeljima. Danas se roditelji bilježe na liste čekanja edukacijsko-rehabilitacijskih stručnjaka da ih uče kako se igrati sa vlastitom djecom jer u žurbi današnjeg vremena zaboravljaju biti spontani. Danas se pišu knjige, snimaju se uspavanke, a suvremeni potrošač koji istovremeno čeka red na prethodno navedenoj listi, sve to marljivo kupi, pa koji put pročita i/ili koristi. Zaboravljamo da je dijete još u majčinom trbuhu slušalo majčin glas, pa koliko god on vama zvučao u pogrešnom tonalitetu, uspavanka koju majka otpjeva djetetu je značajnija od snimke planetarno popularne pjevačice i pratećih vokala. Priča koju roditelj priča, mijenja uloge i ''glumi budalu'' zanimljivija je od bezizražajnog listanja slikovnice koju odrađuje jer je čitanje djetetu  in - a upravo je to roditelj koji prati sve što je in. 
 
Već kod prvih susreta s roditeljima govorim o važnosti i poticajnosti igračaka, okoline i materijala. Roditeljima uvijek kažem da ne trebaju baš na svaku stvar potrošiti novac, već u terapijske svrhe iskoristiti ono što imaju kod kuće. Kroz nekoliko postova sam spomenula svoje skupljanje svega i svačega što mogu upotrijebiti u radu/igri s djecom. Osim toga, veliki sam ljubitelj svega što je ručne izrade i divim se velikim kreativcima, kao i svom mužu koji koluta očima trudeći se objasniti da ne trebam čuvati sve plastične kutijice od krema za guzu, sva plastična kinder jaja ili svaku moguću teglicu krastavaca. Naravno da trebam i da ću sve to iskoristiti. Jednog dana. 

Još prije par godina dok sam se aktivnije bavila šivanjem, moja draga prijateljica (predivna majka, žena, kraljica, kumica) je iz jednog velikog prodajnog lanca donijela hrpu materijala. To su bili oni uzorci tkanina za kauče, tepihe i sl.na koje nailazimo na takvim prodajnim mjestima. U to vrijeme, u njima sam vidila prekul patchwork torbe. U to vrijeme. 
No, kako sam na neko vrijeme okrenula leđa šivanju za šivačom mašinom, materijali su čekali... i čekali... i čekali. 

Taj D-dan kad sam trebala raditi stvari koje mi se nisu dale, iznad moje glavice se upalila lampica. Ta-da! Materijali, karton, silikonski pištolj, škare - taktilne/senzoričke pločice. Ideja je naravno odmah krenula u realizaciju, a taman se poklopilo da je vani bilo jesensko ljeto što mi je odgovaralo. Najteže je bit kreativan na +30. Tada si kreativan samo ispod površine mora. 

Dakle, krenulo je ovako.  


Prvo sam pripremila materijale različitih boja i one drukčije na dodir. Uzela sam staru kartonsku kutiju od cipela te nju izrezala na manje komade jednakih veličina tj.kvadarate. Na kartonski komad sam stavila silikonskog ljepila te na njega stavila materijal. Pričekala sam nekoliko minuta da se osuši nakon čega sam škarama rezala tkaninu i ujednačavala veličinu s kartonskim kvadratićem. Obrub je ostao nesavršen, tj. vidi se spoj kartona i tkanine, no ovaj put nisam imala ideju kako zakamuflirati taj dio. No, opet - u nesavršenstvu je ljepota, a i krajnji cilj je postignut.


Pločice su već u funkciji, kombiniramo ih prema bojama, ali i teksturi materijala - od hrapave jute do mekane dekice. Rezultat: logopedica i djeca prezadovoljna i oduševljena. 

Pozdrav, Teta Logopedica



Nema komentara:

Objavi komentar