srijeda, 30. ožujka 2016.

Obiteljsko druženje

... koje smo malo skuplje platili.


Kazališna predstava u košarkaškoj dvorani. Znam da ne zvuči primamljivo kao HNK, Lisinski ili slično , ali trio gušt se svejedno fino spremio i krenuo na hodočašće. Da, tako je izgledalo. 
Molili smo se za to da uspijemo krenuti na vrijeme, za zelena svjetla na semaforu, za slobodan parking, za svašta nešto. 
Ta dva mala prijatelja smo čekali kao ozebli sunce... muž i ja... njoj nismo otkrivali detalje jer smo je htjeli vrhunski iznenaditi. Iznenadila se. A i mi.

Vratit ću se desetak godina ranije. 
Isti grad, isto mjesto, punk rock koncert i ''probijanje'' u prve redove u društvu najmilijih - točno ispred pozornice jer samo tamo možeš dobro vidjeti, jer samo tako možeš ponijeti kući cijeli taj doživljaj. I onda je bilo mobitela, no bili su glomazni i služili za hitne pozive i samoobranu. Dobro ga se sjećam. 
U torbu je uvijek bilo mjesta za mobić i fotić. 
Nosila sam mali fotoaparat koji je funkcionirao na drukčiji način. 
Sada ga zovemo idiot. Ali u suštini, bacio si pet fotki, početak, sredina, kraj i dvije fotke između. Dvije fotke cijele ekipe na okupu, da ostane kao trajna uspomena. Fotke su se razvijale, a onda bi se stavile na vidljivo mjesto. Svaka fotka u sebi je imala sve. Doživljaj, emociju, ritam, prijateljstvo, ples, slobodu, teenagerski bunt, punk rock. Zabava iza koncerta koji si platio 50kn.

Desetak godina kasnije. 
Živiš opet u istom gradu, dolaziš opet na isto mjesto. 
Okružen si roditeljima jer si i sam roditelj. Okružen si djecom jer i sam imaš dijete. 
Dobiješ svoje mjesto, svoju stolicu na kojoj moraš mirno sjediti i moliti se da pred tobom ne sjedne neki dvometraš jer i ovako slabo vidiš. Naravno da uvijek sjedne. Uvijek. Nervoza pred početak jer i drugi počinju shvaćati da su najskuplje karte omogućile najlošije mjesto. 
Gase se svjetla, euforija nastaje. Svjetlo i bljeskovi su me u jednom trenutku zaustavili u želji da se prepustim doživljaju. Izmjene svjetla i njihovi bljeskovi? Jesu li toliko intenzivni da postanu okidač epileptičkog napada? Počinje glazba. U manjem intenzitetu sliči na zvuk ugodan uhu. 
Oni izlaze na pozornicu.
Euforija na kvadrat. 


Sjediš jer se to od tebe očekuje. 
Dijete sjedi na tebi, ali ništa ne vidi. 
Hvata čovjeka ispred sebe za glavu i podiže se na noge. Podiže se na prste i ipak uspijeva vidjet tko je na pozornici. 
Oduševljeno gleda oko sebe. Naginje se lijevo-desno, postaje uznemirena jer ne vidi kako treba. 
Ludim. Ludi i muž. Lude i drugi roditelji koji već spominju službene prigovore organizatoru. 
Razmišljam kako sve to nema smisla ako moje dijete nije sretno i zadovoljno. Pošaljem sve u tri palomine maramice, zgrabim dijete i kroz sredinu dođem ispred pozornice.
Lijepo sjednem na prljavi pod i stavim malu na sebe.

Ako sam se u mladosti gurala u prve redove za bolji doživljaj, koji sam i platila, želim i svom djetetu omogućiti da iz prvih redova vidi sve! Ali baš sve! 
Gledam roditelje koji sjede u prvim redovima. 
Gledam uglađenog tatu u odijelu koji tipka po mobitelu, surfa po internetu. Sjedi na stolici, pokraj svoje žene koja u naručju drži malo dijete. Njih dvoje gledaju predstavu. On je karte dobio i briga ga za sve. Pa i za mog muža koji je ostao na našim mjestima. 

Okrenem se, tražeći ga pogledom, no ugledam nekog nepoznatog tatu u trenerci, pokušava namjestiti djecu da vide svoje omiljene likove iz crtića. Jedno u jednoj ruci, drugo u drugoj. Sto posto ima bolje bicepse od mene jer su djeca i veća i bucmastija od moje medonjice.
Gledam na drugu stranu prvih redova. Fina i dotjerana majka drži preslatku curicu i snima cijelu, ali baš cijelu predstavu. Dijete u jednoj ruci, mobitel u drugoj. Promislim na sve one minute koje će dijete provesti pred mobilnim uređajem. Buljeći u snimljenu predstavu. 
Trudim se ignorirati stručno promatranje okoline i usmjeriti se na predstavu.

Predstava je bila uzbudljiva. Pjesme koje pjevam svaki dan. Likovi s kojima moje dijete odrasta.

Kraj. 
S jedne strane ludim. S druge strane sam presretna.

Presretna sam jer sam djetetu omogućila da vidi svoje najdraže likove. Osjećaj je bio kao kad vidiš dalekog rođaka. Vidim da je i muž sretan jer je i ona sretna. 

S druge strane sam ljuta.
Zašto se vrhunski  koncerti plaćaju trostruko manje negoli kazališne predstava s trenutnim hit ulogama? Zašto nešto što je namjenjeno djeci mora biti tolika akustička trauma? Zašto nitko nije obavijestio da će biti fotosenzitivnih provokativnih čimbenika zbog kojih sam na trenutke strahovala? A izlaz? O tome da ne pričam. Prilikom dolaska, ljudi su morali ostaviti svoje kišobrane da se ne bi međusobno ozlijedili. Prilikom odlaska, odnosno izlaska iz dvorane, stampedo ljudi i minijaturna vrata za izlaz? Mačevanje kišobranima bi bila bezazlena situacija u odnosu na ovu. 

Sve u svemu?

Ne mora sve biti napadno i akustički i vizualno da bi bilo privlačno.
Bilo bi dobro da svaka sitnica vezana uz dijete ne stanji roditeljski novčanik. 
Svaki roditelj želi pružiti samo najbolje svom djetetu.
Spremna sam za zabavu sjediti na prljavom podu u novim hlačama. 
Nikakvi prigovori i tužbe nemaju smisla ako dijete i dalje neće biti zadovoljno. Sladoled i obiteljsko druženje su sitnice koje život znače. 

Teta Logopedica