ponedjeljak, 15. kolovoza 2016.

URADI-SAM / Taktilne senzoričke pločice



U današnje vrijeme smo bombardirani reklamama o važnosti i poticajnosti pojedinih igračaka da zaboravljamo kako dijete najviše uči u prirodnoj okolini uz prirodne materijale te uz prirodnu komunikaciju i igru s roditeljima. Danas se roditelji bilježe na liste čekanja edukacijsko-rehabilitacijskih stručnjaka da ih uče kako se igrati sa vlastitom djecom jer u žurbi današnjeg vremena zaboravljaju biti spontani. Danas se pišu knjige, snimaju se uspavanke, a suvremeni potrošač koji istovremeno čeka red na prethodno navedenoj listi, sve to marljivo kupi, pa koji put pročita i/ili koristi. Zaboravljamo da je dijete još u majčinom trbuhu slušalo majčin glas, pa koliko god on vama zvučao u pogrešnom tonalitetu, uspavanka koju majka otpjeva djetetu je značajnija od snimke planetarno popularne pjevačice i pratećih vokala. Priča koju roditelj priča, mijenja uloge i ''glumi budalu'' zanimljivija je od bezizražajnog listanja slikovnice koju odrađuje jer je čitanje djetetu  in - a upravo je to roditelj koji prati sve što je in. 
 
Već kod prvih susreta s roditeljima govorim o važnosti i poticajnosti igračaka, okoline i materijala. Roditeljima uvijek kažem da ne trebaju baš na svaku stvar potrošiti novac, već u terapijske svrhe iskoristiti ono što imaju kod kuće. Kroz nekoliko postova sam spomenula svoje skupljanje svega i svačega što mogu upotrijebiti u radu/igri s djecom. Osim toga, veliki sam ljubitelj svega što je ručne izrade i divim se velikim kreativcima, kao i svom mužu koji koluta očima trudeći se objasniti da ne trebam čuvati sve plastične kutijice od krema za guzu, sva plastična kinder jaja ili svaku moguću teglicu krastavaca. Naravno da trebam i da ću sve to iskoristiti. Jednog dana. 

Još prije par godina dok sam se aktivnije bavila šivanjem, moja draga prijateljica (predivna majka, žena, kraljica, kumica) je iz jednog velikog prodajnog lanca donijela hrpu materijala. To su bili oni uzorci tkanina za kauče, tepihe i sl.na koje nailazimo na takvim prodajnim mjestima. U to vrijeme, u njima sam vidila prekul patchwork torbe. U to vrijeme. 
No, kako sam na neko vrijeme okrenula leđa šivanju za šivačom mašinom, materijali su čekali... i čekali... i čekali. 

Taj D-dan kad sam trebala raditi stvari koje mi se nisu dale, iznad moje glavice se upalila lampica. Ta-da! Materijali, karton, silikonski pištolj, škare - taktilne/senzoričke pločice. Ideja je naravno odmah krenula u realizaciju, a taman se poklopilo da je vani bilo jesensko ljeto što mi je odgovaralo. Najteže je bit kreativan na +30. Tada si kreativan samo ispod površine mora. 

Dakle, krenulo je ovako.  


Prvo sam pripremila materijale različitih boja i one drukčije na dodir. Uzela sam staru kartonsku kutiju od cipela te nju izrezala na manje komade jednakih veličina tj.kvadarate. Na kartonski komad sam stavila silikonskog ljepila te na njega stavila materijal. Pričekala sam nekoliko minuta da se osuši nakon čega sam škarama rezala tkaninu i ujednačavala veličinu s kartonskim kvadratićem. Obrub je ostao nesavršen, tj. vidi se spoj kartona i tkanine, no ovaj put nisam imala ideju kako zakamuflirati taj dio. No, opet - u nesavršenstvu je ljepota, a i krajnji cilj je postignut.


Pločice su već u funkciji, kombiniramo ih prema bojama, ali i teksturi materijala - od hrapave jute do mekane dekice. Rezultat: logopedica i djeca prezadovoljna i oduševljena. 

Pozdrav, Teta Logopedica



subota, 13. kolovoza 2016.

Mali stan - velika igraonica



Da mi je netko pričao da ću u stanu u kojem sam sada živjeti ovoliko dugo, rekla bih mu da je lud, munjen, budalast... uh, svakave bih još izraze nadodala... ali ostajem pristojna radi ovih pet pristojnih ljudi koji povremeno pročitaju moj blog. Da ne duljim, stan je malen, ali prepun ljubavi i topline, svađi nema mjesta, kao ni hrpi stvari o kojima maštam. Jednostavno nema mjesta. Ali pogled je predivan. Pogled su i nama prodali.

Rođenjem naše medonjice u stanu su se dogodile neke preinake. Od mjesta za spavanje do rituala gledanja televizora. Krevetić je u centru, naše knjige i diplome su spremljene duboko u ormar, dok su police popunjene slagalicama, slikovnicama i omiljenim dvd crtićima. Aute, kocke, uzice za plišane pse neću ni spominjati. Oni su svakodnevno svugdje tako da ne doživljavam da itko uopće ima percepciju toga da sve to treba lijepo pospremiti i posložiti. Ali ne krivim nju, ona vidi nas i tako se i ponaša. Dakle, ako nećeš pospremit, pa neću ni ja. Trudim se i trudi se i medonjica, ali nekako ima ''svoj red/nered''. To je na tetu Kiku. Povremeno i na mamu. A mi smo sve na našu mamu. Kreativnu i svestranu, najbolju baku na svijetu. To automatski znači da smo sve najbolje na svijetu. Kike zrači tom filozofijom. Il' prva il' ne sudjeluje. Dakle, nered, kreativnost i sve skupa što me živcira u malom prostoru. Pozitivna strana je blizina obiteljske kuće, vrta, parka, ali i auta koji je redovito naš saveznik ukoliko nam padne na pamet otići malo dalje. Proljeće, ljeto i dio jeseni - veći dio dana uglavnom provodimo van ovih par obiteljskih kvadrata. 

Znam da je svima reorganizacija prostora rođenjem djeteta nekako među top temama, ali ni muž ni ja se iskreno nismo bavili time. Izbacili smo moju šivaću mašinu, a ubacili dječji krevetić, tako da nisam imala dojam da gubim dio prostora. Nadomjestila sam ga nečim značajnijim. Za razliku od mog muža koji svake godine gubi dio ormara i prepušta ga mojim cipelama i torbama. Jer je moj ormar prepun. 

A kako je rasla medonjica, tako je rastao i njen prostor. Ovaj stan je njena igraonica... iiiii tako se lagano vraćam na medonjicu i njene igračke. Igračke i slagalice koje su joj trenutno zanimljive, a koje su ujedno i poticajne, ne spremam u kutiju - već na policu da budu na dohvat ruke te da ih može češće koristitit. Taj dio sam naučila naknadno. Roditelji vrlo često bacaju igračke u kutije i dijete onda teže pronađe ono što želi ili se jednostavno ne igra s pojednim igračkama, jer vrlo lako zaboravi na njih. Kad su npr. slagalice lijepo posložene na polici, dijete može lakše uzeti, poigrati se, pospremiti i vratiti na mjesto. Uči. I uči i više negoli možete zamisliti. 
Ali stan je igraonica gdje uči i kroz svakodnevne vještine, od pranja suđa, pranja i vješanja prljavog rublja do kuhanja, metenja i usisavanja. I mogu reći da je za jednog dvoipolgodišnjaka naša medonjica vrlo spretna i snalažljiva. Baš kako i treba. 

Stan zove ''moja kućica'' (dok drugi imaju ''kuću'') i ponekad me to frustrira jer imam dojam da žudi za većim prostorom. Ili možda griješim? No, kakogod, kao što sam rekla na početku, prostor je malen ali prepun ljubavi i topline u koju će uskoro doći još jedan medo/medonjica. 

Naša mala kućica, ali ipak naša slobodica.
  

Teta Logopedica

 

srijeda, 30. ožujka 2016.

Obiteljsko druženje

... koje smo malo skuplje platili.


Kazališna predstava u košarkaškoj dvorani. Znam da ne zvuči primamljivo kao HNK, Lisinski ili slično , ali trio gušt se svejedno fino spremio i krenuo na hodočašće. Da, tako je izgledalo. 
Molili smo se za to da uspijemo krenuti na vrijeme, za zelena svjetla na semaforu, za slobodan parking, za svašta nešto. 
Ta dva mala prijatelja smo čekali kao ozebli sunce... muž i ja... njoj nismo otkrivali detalje jer smo je htjeli vrhunski iznenaditi. Iznenadila se. A i mi.

Vratit ću se desetak godina ranije. 
Isti grad, isto mjesto, punk rock koncert i ''probijanje'' u prve redove u društvu najmilijih - točno ispred pozornice jer samo tamo možeš dobro vidjeti, jer samo tako možeš ponijeti kući cijeli taj doživljaj. I onda je bilo mobitela, no bili su glomazni i služili za hitne pozive i samoobranu. Dobro ga se sjećam. 
U torbu je uvijek bilo mjesta za mobić i fotić. 
Nosila sam mali fotoaparat koji je funkcionirao na drukčiji način. 
Sada ga zovemo idiot. Ali u suštini, bacio si pet fotki, početak, sredina, kraj i dvije fotke između. Dvije fotke cijele ekipe na okupu, da ostane kao trajna uspomena. Fotke su se razvijale, a onda bi se stavile na vidljivo mjesto. Svaka fotka u sebi je imala sve. Doživljaj, emociju, ritam, prijateljstvo, ples, slobodu, teenagerski bunt, punk rock. Zabava iza koncerta koji si platio 50kn.

Desetak godina kasnije. 
Živiš opet u istom gradu, dolaziš opet na isto mjesto. 
Okružen si roditeljima jer si i sam roditelj. Okružen si djecom jer i sam imaš dijete. 
Dobiješ svoje mjesto, svoju stolicu na kojoj moraš mirno sjediti i moliti se da pred tobom ne sjedne neki dvometraš jer i ovako slabo vidiš. Naravno da uvijek sjedne. Uvijek. Nervoza pred početak jer i drugi počinju shvaćati da su najskuplje karte omogućile najlošije mjesto. 
Gase se svjetla, euforija nastaje. Svjetlo i bljeskovi su me u jednom trenutku zaustavili u želji da se prepustim doživljaju. Izmjene svjetla i njihovi bljeskovi? Jesu li toliko intenzivni da postanu okidač epileptičkog napada? Počinje glazba. U manjem intenzitetu sliči na zvuk ugodan uhu. 
Oni izlaze na pozornicu.
Euforija na kvadrat. 


Sjediš jer se to od tebe očekuje. 
Dijete sjedi na tebi, ali ništa ne vidi. 
Hvata čovjeka ispred sebe za glavu i podiže se na noge. Podiže se na prste i ipak uspijeva vidjet tko je na pozornici. 
Oduševljeno gleda oko sebe. Naginje se lijevo-desno, postaje uznemirena jer ne vidi kako treba. 
Ludim. Ludi i muž. Lude i drugi roditelji koji već spominju službene prigovore organizatoru. 
Razmišljam kako sve to nema smisla ako moje dijete nije sretno i zadovoljno. Pošaljem sve u tri palomine maramice, zgrabim dijete i kroz sredinu dođem ispred pozornice.
Lijepo sjednem na prljavi pod i stavim malu na sebe.

Ako sam se u mladosti gurala u prve redove za bolji doživljaj, koji sam i platila, želim i svom djetetu omogućiti da iz prvih redova vidi sve! Ali baš sve! 
Gledam roditelje koji sjede u prvim redovima. 
Gledam uglađenog tatu u odijelu koji tipka po mobitelu, surfa po internetu. Sjedi na stolici, pokraj svoje žene koja u naručju drži malo dijete. Njih dvoje gledaju predstavu. On je karte dobio i briga ga za sve. Pa i za mog muža koji je ostao na našim mjestima. 

Okrenem se, tražeći ga pogledom, no ugledam nekog nepoznatog tatu u trenerci, pokušava namjestiti djecu da vide svoje omiljene likove iz crtića. Jedno u jednoj ruci, drugo u drugoj. Sto posto ima bolje bicepse od mene jer su djeca i veća i bucmastija od moje medonjice.
Gledam na drugu stranu prvih redova. Fina i dotjerana majka drži preslatku curicu i snima cijelu, ali baš cijelu predstavu. Dijete u jednoj ruci, mobitel u drugoj. Promislim na sve one minute koje će dijete provesti pred mobilnim uređajem. Buljeći u snimljenu predstavu. 
Trudim se ignorirati stručno promatranje okoline i usmjeriti se na predstavu.

Predstava je bila uzbudljiva. Pjesme koje pjevam svaki dan. Likovi s kojima moje dijete odrasta.

Kraj. 
S jedne strane ludim. S druge strane sam presretna.

Presretna sam jer sam djetetu omogućila da vidi svoje najdraže likove. Osjećaj je bio kao kad vidiš dalekog rođaka. Vidim da je i muž sretan jer je i ona sretna. 

S druge strane sam ljuta.
Zašto se vrhunski  koncerti plaćaju trostruko manje negoli kazališne predstava s trenutnim hit ulogama? Zašto nešto što je namjenjeno djeci mora biti tolika akustička trauma? Zašto nitko nije obavijestio da će biti fotosenzitivnih provokativnih čimbenika zbog kojih sam na trenutke strahovala? A izlaz? O tome da ne pričam. Prilikom dolaska, ljudi su morali ostaviti svoje kišobrane da se ne bi međusobno ozlijedili. Prilikom odlaska, odnosno izlaska iz dvorane, stampedo ljudi i minijaturna vrata za izlaz? Mačevanje kišobranima bi bila bezazlena situacija u odnosu na ovu. 

Sve u svemu?

Ne mora sve biti napadno i akustički i vizualno da bi bilo privlačno.
Bilo bi dobro da svaka sitnica vezana uz dijete ne stanji roditeljski novčanik. 
Svaki roditelj želi pružiti samo najbolje svom djetetu.
Spremna sam za zabavu sjediti na prljavom podu u novim hlačama. 
Nikakvi prigovori i tužbe nemaju smisla ako dijete i dalje neće biti zadovoljno. Sladoled i obiteljsko druženje su sitnice koje život znače. 

Teta Logopedica





ponedjeljak, 11. siječnja 2016.

Gđica. Varalica

Ovako izgleda moja priča. 
Htjeli smo dijete i dobili jednu prekrasnu malu curicu. Kad očekujete dijete, očekuje upravo ono dijete iz reklama za dječje šampone, pelene, sva ona slatka buđenja a.k.a roditelji i beba u sredini, fino namješten doručak (tko ga je spremio, hello?)... sve fino, divno i krasno. Oni dječji osmijesi u usporenim snimkama navedu vas da i vi poželite to malo divno biće uz sebe. Dok ste trudni razmišljate o tom djetetu, pokušavate ga vizualizirati. Ja sam se nekako pripremila za malo crno dijete, a dobila plavušu s loknicama, koju sam naravno oduvijek priželjkivala (bombardirana reklamama, thank you). Bila sam neka dobra trudnica. Nisam puno zahtijevala (u biti nisam uopće zahtijevala!), zdravo sam se hranila i bila u pokretu. Kad je došao termin poroda, kao prava štreberica bila sam dobro pripremljena i spremna na sve. Tako sam na dan D ušetala u rodilište sa slavnom ''dobar dan, ja sam došla roditi''. I eto - rodila. U torbu sam spremila sve. Barem sam tako smatrala. Poslije sam, točnije nakon pola dana, shvatila da nismo kupili ni bočicu za bebu ni dudu varalicu. Nisam na njih mislila jer nisam ni smatrala da će mi trebati. 

Gđica. Bočica i Gđica. Duda varalica. 


Ovo je tema o kojoj volim voditi rasprave. Voditi i sudjelovati. Duda Varalica. Moja TOP tema od kada sam postala majka. Dakle, ovako... spas za majku ili utjeha za bebu.
Zamislite situaciju... beba plače? Ma neeee... ona vrišti i želi nešto sad i odmah. Vi ne znate što želi, frustracija i suze (vaše!), intenzitet plakanja vas muči jer očekujete da bi netko od vaših dragih susjeda mogao svaki tren pokucati na vrata. E, pa ovako. 
Postoje dvije ''vrste'' roditelja... ili možda više, ali to je već jedna druga tema. Dakle, jedni roditelji će zgrabiti dudu varalicu, zavarati dijete i ono će se smiriti. Bravo za dosjetljivost. Bravo za izum. No, jeste li svjesni da je to samo trenutno? I da će donijeti samo veće probleme. Druga ''vrsta'' roditelja će ignorirati pojam dude varalice, pokušati smiriti dijete, a možda i susjede. Ma, briga vas za susjede. Nek' se odsele ako im ne odgovara sredina. Vi sigurno nećete. Uostalom, ako i sami imaju dijete, sigurno imaju i razumijevanja. Kako bilo, kao roditelju, na kraju vam je važno utješiti dijete i zato ćete dudu smatrati spasonosnim rješenjem kad sve druge metode smirivanja neće upaliti. To je normalno i sasvim u redu, ali treba znati da se neke bebe mogu utješiti nošenjem, dojenjem i presvlačenjem, a neke imaju toliko jako izražen prirodni instinkt sisanja da se jednostavno ne mogu zasititi sisanja pa čak i kada nisu gladne. Takvim bebama i roditeljima očito duda varalica - treba.

Kako duda često djeci prijeđe u naviku, mnogi roditelji ne žele djecu uopće upoznati s dudom kako poslije ne bi imali problema s odvikavanjem. Protivnici dude tvrde kako ona djetetu nije potrebna, ni kao utjeha ni kao pomoć za uspavljivanje. Smatraju da tu naviku nameću odrasli dajući je djetetu čim se uznemiri ili zaplače. No, neki mališani svoju potrebu onda pokažu cuclajući šakicu, palac, usnu, igračke i sl. Pedijatri danas ne brane dude, ali se ograđuju kada se postavlja pitanje "za ili protiv".


Kada djetetu ne biste trebali ponuditi dudu?
U prvim danima kad pokušavate uspostaviti dojenje, u trenucima kad je dijete gladno i plače. Provjerite prvo radi li se možda o gladi, potrebi za vašom blizinom ili plače jer mu smetaju pune pelene.

O održavanju i korištenju dude varalice nemam ništa pametno za reći. Na svim onim kartonskim pakiranjima jasno pišu savjeti o steriliziranju i sl. To pročitajte. 
Ono što vam mogu savjetovati jest da ne stavljajte dudu u šećer ili med jer tako dodatno štetite djetetovim zubićima. Ne vežite dudu djetetu oko vrata ili za krevetić jer postoji opasnost da se ne uguši vrpcom. Primjetila sam porast popularnosti tih vrpci zbog raznoraznih dekoracija, bliještećih detalja... znam da je divno, krasno i slatko, ali jednako je slatko (možda čak i više) djetetovo brbljanje dok te dude nema.

Ljudi koji su veći stručnjaci od mene informirali su svijet o tome da duda može usporiti razvoj govora te uzrokovati probleme s rastom i položajem zubi te da je važno odviknuti dijete od dude do prvog rođendana pošto kasnije odvikavanje može biti teže. Ono što je u prvim trenutcima bio spas, kasnije postaje problem - reagirajte na vrijeme.  


Teta Logopedica



četvrtak, 7. siječnja 2016.

Kako biti dobar roditelj?


To je jedna od prvih rečenica kad gledate svoje dijete dok vrišti, dok se baca po podu, a vi u međuvremenu razmišljate gdje ste pogriješili optužujući pritom sebe, svog partnera ili pak rodbinu. Rodbinu ili tete čuvalice je najlakše i najbrže optužiti iako u biti griješite. Vi ste roditelj. Vi ste temelj i sve počinje od vas. Točka.

Prve lekcije o tome kako biti roditelj naučili smo još dok smo i sami bili djeca. Odrasli koji su nas odgajali pokazali su nam kako biti roditelj. Gledajući i slušajući sebe dok komuniciram ili se igram sa svojim djetetom, ja uvijek-  ali baš uvijek, vidim svoju majku. Obzirom na to kako sam ''ispala'' poprilično ok osoba, mislim da je odradila super posao. Tako da se nadam da ću i ja.


Uglavnom, većina nas se brine o svojoj djeci na isti način na koji su se naše obitelji brinule o nama. Koristimo pravila, tradiciju pa čak i iste riječi koje su se koristile u našoj obitelji. Doduše, moja majka sigurno nikad nije vikala ''ostavi tablet, ne prčkaj po mobitelu, ugasi televiziju''. Za tablet sam čula duuugo nakon diplome, mobitel se koristio isključivo za pozive, televiziju sam gledala rijetko i to uglavnom ono što bi nam odrasli diktatori dopustili (ne, ti diktatori nisu moji roditelji).  No, kad sagledam cjelokupni odgoj i ulogu mojih roditelja, vidim da je sve što su učinili i/ili rekli, bilo sasvim u redu. Iako se u milijun stvari činilo da su bezobrazni i da ne razumiju, sad vidim da bi postupila, odnosno da ću postupiti identično kad moja kćer dosegne određene godine.

Dobre i loše metode odgoja koje su koristili naši djedovi i bake pruzeli su naši roditelji, a ond naših roditelja mi. I ako ne naučimo nove vještine odgoja, ponašamo se prema djeci na isti način. Ja primjerice, mijenjam neke stvari jer me struka naučila - vidim koliko mi znanje stečeno na fakultetu koristi ne samo u radu, već i u odgoju i životu općenito.


Bitno je naglasiti da se obrazac neadekvatnog roditeljstva može prekinuti. Niti jedan roditelj nije savršen i svi se osjećamo loše kad griješimo. Svi kažemo i činimo stvari koje bismo onda htjeli ispraviti. Svi želimo znati kako bismo se mogli poboljšati.


Davno sam naišla na jednu jako zanimljivo brošuru ''Kako biti dobar roditelj'', a u njoj se nalazi niz savjeta i ideja koje se mogu isprobati, tako da ju svakako preporučam kao temelj koji će vam pomoći da razmislite i izgradite nove navike u roditeljstvu.


Pozdravlja vas Teta Logopedica koja također iz dana u dan UČI kako biti dobar roditelj. 



* Kako biti dobar roditelj (G. Buljan Flander, A. Karlović, A,. Klapan, I. Prvčić, M. Rister, M. Sarađen); Hrabri telefon 0800 0800
ISBN: 978-953-7486-11-2

ponedjeljak, 4. siječnja 2016.

Ciao 2015 godinoooo!

Vrijeme za oproštaj od 2015. godine. Uvijek kažu da slike govore milijun riječi, no ponekad zaboravim izvaditi mobitel ili fotić i zaustaviti taj trenutak, tu sliku koju ću s vremena na vrijeme pogledati s osmijehom. U ovoj godini bilo je puno veselih obiteljskih trenutaka, više šetnjica i igri u parkovima, ljuljanja, čitanja, hodanja, trčanja. Najponosnija sam na svoju obitelj. Na podršku koju mi pružaju. 


Ovu godinu obilježile su neke prekretnice u mom životu, a kad gledam brojku na kalendaru žalim što se za neke pothvate nisam odlučila i ranije. Jer sam, kao i u većini slučajeva, trebala više vjerovati u sebe. Ali vjerujem u nju i njega. I to iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. 


Ciao bella 2015!

Bila si izvrsna! 

Ova iduća će biti okrugla, izazovnija, napetija, nadam se i još veselija. 
Planovi su tu - odbrojavanje kreće. 


Teta Logopedica