Kako smo prestali sudjelovati u vlastitom životu?
''Spadate li među one koji, u sveopćoj hiperprodukciji uspomena na događaje iz svog života, zapravo sve manje sudjeluju u njima?
U prevelikoj želji da važne trenutke u našem životu sačuvamo od zaborava, zapravo ih bespovratno gubimo.
Zašto smo prestali vjerovati vlastitom pamćenju i počeli panično bilježiti svaki bitan događaj, plašeći se da će nam, ako ne uslikamo baš ovaj trenutak, on pobjeći, nesvjesni da smo baš taj trenutak upravo propustili? Fotografije i video snimci sa naših vjenčanja, rođendana, krštenja, ali i onih svakodnevnih događaja vrijednih pamćenja, pohranjeni na raznim nosačima memorije trebali bi, valjda, jamčiti trajnost našim uspomenama. To se, uvjereni smo, ne može očekivati od nepredvidljivog ljudskog mozga, podložnog zaboravnost i neprijateljima dugoročnog pamćenja.
Na priredbi u jednom vrtiću, dok su djeca pjesmom izjavljivala ljubav svojim mamama, mnoge od njih su gledale u svoje canone, nikone, tablete, i-pade, galaxije i ostala čuda tehnike, uvjerene da će, jedino ako ih snime, uspjeti ovjekovječiti te trenutke iskrene sreće i ponosa.
Ali kada držite kameru ili telefon, pogled vam je prikovan za mali ekran, dok ispred vas, u prirodnoj veličini, stoji vaše dijete i traži vaše oči koje će mu uliti sigurnost i dati potvrdu da je sve otpjevalo baš kako treba. Vaše ruke su prezauzete. Tehnika se na taj način ispriječila tako između vas i vašeg djeteta, uskrativši vam mogućnost da svojim osjetilima i umom u potpunosti proživite ovo prelijepo iskustvo.
Da biste bili sigurni da su vaše fotografije i video snimci sačuvani od brisanja, pravite duple backupe, premještate arhive sa jednog uređaja na drugi, izrađujete mnogo više fotografija, nego što imate mjesta u albumima... Ili spadate u one koji su i zaboravili gdje im se nalaze video snimci sa prošlog ljetovanja, a među tisućama fotografija vrlo je teško napraviti uži izbor za izradu, pa taj posao odgađaju do daljnjeg... Ili je za ovu hiperprodukciju kriva digitalna revolucija koja nam jamči da će barem jedna od tih tisuću slika, koje nas ništa ne koštaju, ispasti kako treba?
A možda je u pitanju i spoznaja da sada možemo dokumentirati sve što nam se događa, a svijest o prolaznosti čini dragocjenim baš svaki trenutak?
Što god da je razlog, s mišlju da ćemo jednog dana gledati stare fotografije i prisjećati se te osmomartovske priredbe u vrtiću, riskiramo da, umjesto doživljaja radosne atmosfere u kojoj smo sudjelovali, u sjećanje uspijemo prizvati samo mali ekran naše digitalne kamere.''
Izvrstan tekst... tjera čovjeka da se zapita koliko zaista prolaze oni trenutci u kojima možemo uživati umjesto da trošimo energiju namještajući kadar, svjetlo, pa pritisnemo da snima/slika... uh... stani i uživaj u trenutku. On se nikada neće ponoviti. I niti jedna slika/snimka ga neće vratiti.
Teta Logopedica
*izvor slike A Beutifull Mess blog, izvor teksta ovdje
Nema komentara:
Objavi komentar