Plavi baloni u zraku

Mijenjajući radna mjesta upoznala sam veliki broj roditelja čiju ću srdačnost i energiju zauvijek pamtiti. Naravno, nisu uvijek svi roditelji nasmijani i veseli, ima onih koji šire toliko negativne energije oko sebe da i dijete postane arogantno i bahato, ne samo prema meni kao logopedu koji ga "tlači svim onim zadacima iz bilježnice koje mora vikendom vježbat umjesto da gleda televiziju i igra playstation", već i prema drugoj djeci. 
Već sam jednom rekla da je ovo pozitivni kutak interneta, stoga želim spomenuti roditelje i djecu koji ti se podvuku pod kožu jer im ponekad zavidiš s kolikom pozitivnošću gledaju na ovaj svijet, koliku snagu nose u sebi. Najčešće su to majke djece s većim poteškoćama. One umjesto da bezbrižno ispijaju kavice, s djecom trče od terapeta do terapetu, od logopeda do rehabilitatora, slaveći i minimalni korak naprijed u rehabilitaciji. Umjesto da plaču ''nad svojom sudbinom'' i djetetovim teškoćama, nabace najveći osmijeh i smiju se u lice svim onim problemima na koje njihovo dijete nailazi. Smiju se jer ih vlastito dijete gleda, a gledajući borca majku ili oca koji sve negativno preokrene kroz šalu i djetetu bude lakše. Ne izolira se jer je uz roditelje naučilo da svoju teškoću ne vidi kao najveći problem ovog svijeta... iako to možda jest. Iako je to zaista veliki problem, iako majka svako drugu večer plače pitajući se čime je ovo zaslužila, bori se i ne odustaje. Ne odustaje zbog svog djeteta. 
Kod mene se s godinama rada javio sindrom "moje dijete", a kad bi s kolegicama raspravljala o poslu uvijek bi govorila o svojoj djeci. Moju Idu sam već spomenula, a osim nje tu je jako mnogo djece. 

Jučer je bio Svjetski dan svjesnosti o autizmu. 
Gledala sam plave balone u zraku. 

Gledajući ih sjetila sam se mog Josipa, djeteta koji za ostatak cijelog svijeta nosi etiketu "autist". Sjetila sam se i njegove mame, i zbog toga sam ovaj uvod posvetila roditeljima. Moj Josip, iz jednog malog mjesta, u kojem je najgora stvar biti drukčiji, a kamoli autist. On je drukčiji, on je dijete s autizmom, on je simpatičan dečko koji puno toga shvaća ali teško prenosi okolini. On je dječak koji bi radije pretrčao 100 krugova oko stola svoje defektologice i logopedice negoli mirno sjedio 10 minuta. Naravno, bilo je i dana kada bi svaki zadatak odlično odradio sjedeći na maloj stolici uz mali stol. Odlaskom u školu po mnogima se "popravio". Popravilo se to što komunicira s djecom i učiteljicom. No, jedna mama je tako dobro rekla: "da bi dijete plesalo kako mi sviramo, i mi ponekad moramo plesati kako ono svira''. Imala je pravo. Ali srž svega toga je da imamo dobar ritam, da pratimo jedno drugo, da se pjesma koju sviramo/plešemo izvodi u istoj mjeri - jer jedino tako možemo naprijed. 

Jučer je bio Josipov dan. 
Dan svjesnosti o autizmu. Dan kada cijeli svijet makar na trenutak, vidjevši plave balone koji putuju visoko među oblake, postane svjestan svakodnevne borbe djeteta s autizmom. Borbe s rehabilitacijom, socijalizacijom, uključivanjem u društvo, predrasudama i stigmatizacijom.

Teta Logopedica

* izvor fotografija Pinterest