URADI-SAM / Taktilne senzoričke pločice

U današnje vrijeme smo bombardirani reklamama o važnosti i poticajnosti pojedinih igračaka da zaboravljamo kako dijete najviše uči u prirodnoj okolini uz prirodne materijale te uz prirodnu komunikaciju i igru s roditeljima. Danas se roditelji bilježe na liste čekanja edukacijsko-rehabilitacijskih stručnjaka da ih uče kako se igrati sa vlastitom djecom jer u žurbi današnjeg vremena zaboravljaju biti spontani. Danas se pišu knjige, snimaju se uspavanke, a suvremeni potrošač koji istovremeno čeka red na prethodno navedenoj listi, sve to marljivo kupi, pa koji put pročita i/ili koristi. Zaboravljamo da je dijete još u majčinom trbuhu slušalo majčin glas, pa koliko god on vama zvučao u pogrešnom tonalitetu, uspavanka koju majka otpjeva djetetu je značajnija od snimke planetarno popularne pjevačice i pratećih vokala. Priča koju roditelj priča, mijenja uloge i ''glumi budalu'' zanimljivija je od bezizražajnog listanja slikovnice koju odrađuje jer je čitanje djetetu  in - a upravo je to roditelj koji prati sve što je in. 
 
Već kod prvih susreta s roditeljima govorim o važnosti i poticajnosti igračaka, okoline i materijala. Roditeljima uvijek kažem da ne trebaju baš na svaku stvar potrošiti novac, već u terapijske svrhe iskoristiti ono što imaju kod kuće. Kroz nekoliko postova sam spomenula svoje skupljanje svega i svačega što mogu upotrijebiti u radu/igri s djecom. Osim toga, veliki sam ljubitelj svega što je ručne izrade i divim se velikim kreativcima, kao i svom mužu koji koluta očima trudeći se objasniti da ne trebam čuvati sve plastične kutijice od krema za guzu, sva plastična kinder jaja ili svaku moguću teglicu krastavaca. Naravno da trebam i da ću sve to iskoristiti. Jednog dana. 

Još prije par godina dok sam se aktivnije bavila šivanjem, moja draga prijateljica (predivna majka, žena, kraljica, kumica) je iz jednog velikog prodajnog lanca donijela hrpu materijala. To su bili oni uzorci tkanina za kauče, tepihe i sl.na koje nailazimo na takvim prodajnim mjestima. U to vrijeme, u njima sam vidila prekul patchwork torbe. U to vrijeme. 
No, kako sam na neko vrijeme okrenula leđa šivanju za šivačom mašinom, materijali su čekali... i čekali... i čekali. 

Taj D-dan kad sam trebala raditi stvari koje mi se nisu dale, iznad moje glavice se upalila lampica. Ta-da! Materijali, karton, silikonski pištolj, škare - taktilne/senzoričke pločice. Ideja je naravno odmah krenula u realizaciju, a taman se poklopilo da je vani bilo jesensko ljeto što mi je odgovaralo. Najteže je bit kreativan na +30. Tada si kreativan samo ispod površine mora. 

Dakle, krenulo je ovako.  

Prvo sam pripremila materijale različitih boja i one drukčije na dodir. Uzela sam staru kartonsku kutiju od cipela te nju izrezala na manje komade jednakih veličina tj.kvadarate. Na kartonski komad sam stavila silikonskog ljepila te na njega stavila materijal. Pričekala sam nekoliko minuta da se osuši nakon čega sam škarama rezala tkaninu i ujednačavala veličinu s kartonskim kvadratićem. Obrub je ostao nesavršen, tj. vidi se spoj kartona i tkanine, no ovaj put nisam imala ideju kako zakamuflirati taj dio. No, opet - u nesavršenstvu je ljepota, a i krajnji cilj je postignut.

Pločice su već u funkciji, kombiniramo ih prema bojama, ali i teksturi materijala - od hrapave jute do mekane dekice. Rezultat: logopedica i djeca prezadovoljna i oduševljena. 

Pozdrav, Teta Logopedica

Mali stan - velika igraonica

Da mi je netko pričao da ću u stanu u kojem sam sada živjeti ovoliko dugo, rekla bih mu da je lud, munjen, budalast... uh, svakave bih još izraze nadodala... ali ostajem pristojna radi ovih pet pristojnih ljudi koji povremeno pročitaju moj blog. Da ne duljim, stan je malen, ali prepun ljubavi i topline, svađi nema mjesta, kao ni hrpi stvari o kojima maštam. Jednostavno nema mjesta. Ali pogled je predivan. Pogled su i nama prodali.

Rođenjem naše medonjice u stanu su se dogodile neke preinake. Od mjesta za spavanje do rituala gledanja televizora. Krevetić je u centru, naše knjige i diplome su spremljene duboko u ormar, dok su police popunjene slagalicama, slikovnicama i omiljenim dvd crtićima. Aute, kocke, uzice za plišane pse neću ni spominjati. Oni su svakodnevno svugdje tako da ne doživljavam da itko uopće ima percepciju toga da sve to treba lijepo pospremiti i posložiti. Ali ne krivim nju, ona vidi nas i tako se i ponaša. Dakle, ako nećeš pospremit, pa neću ni ja. Trudim se i trudi se i medonjica, ali nekako ima ''svoj red/nered''. To je na tetu Kiku. Povremeno i na mamu. A mi smo sve na našu mamu. Kreativnu i svestranu, najbolju baku na svijetu. To automatski znači da smo sve najbolje na svijetu. Kike zrači tom filozofijom. Il' prva il' ne sudjeluje. Dakle, nered, kreativnost i sve skupa što me živcira u malom prostoru. Pozitivna strana je blizina obiteljske kuće, vrta, parka, ali i auta koji je redovito naš saveznik ukoliko nam padne na pamet otići malo dalje. Proljeće, ljeto i dio jeseni - veći dio dana uglavnom provodimo van ovih par obiteljskih kvadrata. 

Znam da je svima reorganizacija prostora rođenjem djeteta nekako među top temama, ali ni muž ni ja se iskreno nismo bavili time. Izbacili smo moju šivaću mašinu, a ubacili dječji krevetić, tako da nisam imala dojam da gubim dio prostora. Nadomjestila sam ga nečim značajnijim. Za razliku od mog muža koji svake godine gubi dio ormara i prepušta ga mojim cipelama i torbama. Jer je moj ormar prepun. 

A kako je rasla medonjica, tako je rastao i njen prostor. Ovaj stan je njena igraonica... iiiii tako se lagano vraćam na medonjicu i njene igračke. Igračke i slagalice koje su joj trenutno zanimljive, a koje su ujedno i poticajne, ne spremam u kutiju - već na policu da budu na dohvat ruke te da ih može češće koristitit. Taj dio sam naučila naknadno. Roditelji vrlo često bacaju igračke u kutije i dijete onda teže pronađe ono što želi ili se jednostavno ne igra s pojednim igračkama, jer vrlo lako zaboravi na njih. Kad su npr. slagalice lijepo posložene na polici, dijete može lakše uzeti, poigrati se, pospremiti i vratiti na mjesto. Uči. I uči i više negoli možete zamisliti. 
Ali stan je igraonica gdje uči i kroz svakodnevne vještine, od pranja suđa, pranja i vješanja prljavog rublja do kuhanja, metenja i usisavanja. I mogu reći da je za jednog dvoipolgodišnjaka naša medonjica vrlo spretna i snalažljiva. Baš kako i treba. 

Stan zove ''moja kućica'' (dok drugi imaju ''kuću'') i ponekad me to frustrira jer imam dojam da žudi za većim prostorom. Ili možda griješim? No, kakogod, kao što sam rekla na početku, prostor je malen ali prepun ljubavi i topline u koju će uskoro doći još jedan medo/medonjica. 

Naša mala kućica, ali ipak naša slobodica.
  

Teta Logopedica

 

Obiteljsko druženje

... koje smo malo skuplje platili.

Kazališna predstava u košarkaškoj dvorani. Znam da ne zvuči primamljivo kao HNK, Lisinski ili slično , ali trio gušt se svejedno fino spremio i krenuo na hodočašće. Da, tako je izgledalo. 
Molili smo se za to da uspijemo krenuti na vrijeme, za zelena svjetla na semaforu, za slobodan parking, za svašta nešto. 
Ta dva mala prijatelja smo čekali kao ozebli sunce... muž i ja... njoj nismo otkrivali detalje jer smo je htjeli vrhunski iznenaditi. Iznenadila se. A i mi.

Vratit ću se desetak godina ranije. 
Isti grad, isto mjesto, punk rock koncert i ''probijanje'' u prve redove u društvu najmilijih - točno ispred pozornice jer samo tamo možeš dobro vidjeti, jer samo tako možeš ponijeti kući cijeli taj doživljaj. I onda je bilo mobitela, no bili su glomazni i služili za hitne pozive i samoobranu. Dobro ga se sjećam. 
U torbu je uvijek bilo mjesta za mobić i fotić. 
Nosila sam mali fotoaparat koji je funkcionirao na drukčiji način. 
Sada ga zovemo idiot. Ali u suštini, bacio si pet fotki, početak, sredina, kraj i dvije fotke između. Dvije fotke cijele ekipe na okupu, da ostane kao trajna uspomena. Fotke su se razvijale, a onda bi se stavile na vidljivo mjesto. Svaka fotka u sebi je imala sve. Doživljaj, emociju, ritam, prijateljstvo, ples, slobodu, teenagerski bunt, punk rock. Zabava iza koncerta koji si platio 50kn.

Desetak godina kasnije. 
Živiš opet u istom gradu, dolaziš opet na isto mjesto. 
Okružen si roditeljima jer si i sam roditelj. Okružen si djecom jer i sam imaš dijete. 
Dobiješ svoje mjesto, svoju stolicu na kojoj moraš mirno sjediti i moliti se da pred tobom ne sjedne neki dvometraš jer i ovako slabo vidiš. Naravno da uvijek sjedne. Uvijek. Nervoza pred početak jer i drugi počinju shvaćati da su najskuplje karte omogućile najlošije mjesto. 
Gase se svjetla, euforija nastaje. Svjetlo i bljeskovi su me u jednom trenutku zaustavili u želji da se prepustim doživljaju. Izmjene svjetla i njihovi bljeskovi? Jesu li toliko intenzivni da postanu okidač epileptičkog napada? Počinje glazba. U manjem intenzitetu sliči na zvuk ugodan uhu. 
Oni izlaze na pozornicu.
Euforija na kvadrat. 

Sjediš jer se to od tebe očekuje. 
Dijete sjedi na tebi, ali ništa ne vidi. 
Hvata čovjeka ispred sebe za glavu i podiže se na noge. Podiže se na prste i ipak uspijeva vidjet tko je na pozornici. 
Oduševljeno gleda oko sebe. Naginje se lijevo-desno, postaje uznemirena jer ne vidi kako treba. 
Ludim. Ludi i muž. Lude i drugi roditelji koji već spominju službene prigovore organizatoru. 
Razmišljam kako sve to nema smisla ako moje dijete nije sretno i zadovoljno. Pošaljem sve u tri palomine maramice, zgrabim dijete i kroz sredinu dođem ispred pozornice.
Lijepo sjednem na prljavi pod i stavim malu na sebe.

Ako sam se u mladosti gurala u prve redove za bolji doživljaj, koji sam i platila, želim i svom djetetu omogućiti da iz prvih redova vidi sve! Ali baš sve! 

Gledam roditelje koji sjede u prvim redovima. 
Gledam uglađenog tatu u odijelu koji tipka po mobitelu, surfa po internetu. Sjedi na stolici, pokraj svoje žene koja u naručju drži malo dijete. Njih dvoje gledaju predstavu. On je karte dobio i briga ga za sve. Pa i za mog muža koji je ostao na našim mjestima. 

Okrenem se, tražeći ga pogledom, no ugledam nekog nepoznatog tatu u trenerci, pokušava namjestiti djecu da vide svoje omiljene likove iz crtića. Jedno u jednoj ruci, drugo u drugoj. Sto posto ima bolje bicepse od mene jer su djeca i veća i bucmastija od moje medonjice.
Gledam na drugu stranu prvih redova. Fina i dotjerana majka drži preslatku curicu i snima cijelu, ali baš cijelu predstavu. Dijete u jednoj ruci, mobitel u drugoj. Promislim na sve one minute koje će dijete provesti pred mobilnim uređajem. Buljeći u snimljenu predstavu. 
Trudim se ignorirati stručno promatranje okoline i usmjeriti se na predstavu.

Predstava je bila uzbudljiva. Pjesme koje pjevam svaki dan. Likovi s kojima moje dijete odrasta.

Kraj. 
S jedne strane ludim. S druge strane sam presretna.

Presretna sam jer sam djetetu omogućila da vidi svoje najdraže likove. Osjećaj je bio kao kad vidiš dalekog rođaka. Vidim da je i muž sretan jer je i ona sretna. 

S druge strane sam ljuta.
Zašto se vrhunski  koncerti plaćaju trostruko manje negoli kazališne predstava s trenutnim hit ulogama? Zašto nešto što je namjenjeno djeci mora biti tolika akustička trauma? Zašto nitko nije obavijestio da će biti fotosenzitivnih provokativnih čimbenika zbog kojih sam na trenutke strahovala? A izlaz? O tome da ne pričam. Prilikom dolaska, ljudi su morali ostaviti svoje kišobrane da se ne bi međusobno ozlijedili. Prilikom odlaska, odnosno izlaska iz dvorane, stampedo ljudi i minijaturna vrata za izlaz? Mačevanje kišobranima bi bila bezazlena situacija u odnosu na ovu. 

Sve u svemu?

Ne mora sve biti napadno i akustički i vizualno da bi bilo privlačno.
Bilo bi dobro da svaka sitnica vezana uz dijete ne stanji roditeljski novčanik. 
Svaki roditelj želi pružiti samo najbolje svom djetetu.
Spremna sam za zabavu sjediti na prljavom podu u novim hlačama. 
Nikakvi prigovori i tužbe nemaju smisla ako dijete i dalje neće biti zadovoljno. Sladoled i obiteljsko druženje su sitnice koje život znače. 

Teta Logopedica

Gđica. Varalica

Ovako izgleda moja priča. 
Htjeli smo dijete i dobili jednu prekrasnu malu curicu. Kad očekujete dijete, očekuje upravo ono dijete iz reklama za dječje šampone, pelene, sva ona slatka buđenja a.k.a roditelji i beba u sredini, fino namješten doručak (tko ga je spremio, hello?)... sve fino, divno i krasno. Oni dječji osmijesi u usporenim snimkama navedu vas da i vi poželite to malo divno biće uz sebe. Dok ste trudni razmišljate o tom djetetu, pokušavate ga vizualizirati. Ja sam se nekako pripremila za malo crno dijete, a dobila plavušu s loknicama, koju sam naravno oduvijek priželjkivala (bombardirana reklamama, thank you). Bila sam neka dobra trudnica. Nisam puno zahtijevala (u biti nisam uopće zahtijevala!), zdravo sam se hranila i bila u pokretu. Kad je došao termin poroda, kao prava štreberica bila sam dobro pripremljena i spremna na sve. Tako sam na dan D ušetala u rodilište sa slavnom ''dobar dan, ja sam došla roditi''. I eto - rodila. U torbu sam spremila sve. Barem sam tako smatrala. Poslije sam, točnije nakon pola dana, shvatila da nismo kupili ni bočicu za bebu ni dudu varalicu. Nisam na njih mislila jer nisam ni smatrala da će mi trebati. 

Gđica. Bočica i Gđica. Duda varalica. 

Ovo je tema o kojoj volim voditi rasprave. Voditi i sudjelovati. Duda Varalica. Moja TOP tema od kada sam postala majka. Dakle, ovako... spas za majku ili utjeha za bebu.

Zamislite situaciju... beba plače? Ma neeee... ona vrišti i želi nešto sad i odmah. Vi ne znate što želi, frustracija i suze (vaše!), intenzitet plakanja vas muči jer očekujete da bi netko od vaših dragih susjeda mogao svaki tren pokucati na vrata. E, pa ovako. 
Postoje dvije ''vrste'' roditelja... ili možda više, ali to je već jedna druga tema. Dakle, jedni roditelji će zgrabiti dudu varalicu, zavarati dijete i ono će se smiriti. Bravo za dosjetljivost. Bravo za izum. No, jeste li svjesni da je to samo trenutno? I da će donijeti samo veće probleme. Druga ''vrsta'' roditelja će ignorirati pojam dude varalice, pokušati smiriti dijete, a možda i susjede. Ma, briga vas za susjede. Nek' se odsele ako im ne odgovara sredina. Vi sigurno nećete. Uostalom, ako i sami imaju dijete, sigurno imaju i razumijevanja. Kako bilo, kao roditelju, na kraju vam je važno utješiti dijete i zato ćete dudu smatrati spasonosnim rješenjem kad sve druge metode smirivanja neće upaliti. To je normalno i sasvim u redu, ali treba znati da se neke bebe mogu utješiti nošenjem, dojenjem i presvlačenjem, a neke imaju toliko jako izražen prirodni instinkt sisanja da se jednostavno ne mogu zasititi sisanja pa čak i kada nisu gladne. Takvim bebama i roditeljima očito duda varalica - treba.

Kako duda često djeci prijeđe u naviku, mnogi roditelji ne žele djecu uopće upoznati s dudom kako poslije ne bi imali problema s odvikavanjem. Protivnici dude tvrde kako ona djetetu nije potrebna, ni kao utjeha ni kao pomoć za uspavljivanje. Smatraju da tu naviku nameću odrasli dajući je djetetu čim se uznemiri ili zaplače. No, neki mališani svoju potrebu onda pokažu cuclajući šakicu, palac, usnu, igračke i sl. Pedijatri danas ne brane dude, ali se ograđuju kada se postavlja pitanje "za ili protiv".

Kada djetetu ne biste trebali ponuditi dudu?
U prvim danima kad pokušavate uspostaviti dojenje, u trenucima kad je dijete gladno i plače. Provjerite prvo radi li se možda o gladi, potrebi za vašom blizinom ili plače jer mu smetaju pune pelene.

O održavanju i korištenju dude varalice nemam ništa pametno za reći. Na svim onim kartonskim pakiranjima jasno pišu savjeti o steriliziranju i sl. To pročitajte. 
Ono što vam mogu savjetovati jest da ne stavljajte dudu u šećer ili med jer tako dodatno štetite djetetovim zubićima. Ne vežite dudu djetetu oko vrata ili za krevetić jer postoji opasnost da se ne uguši vrpcom. Primjetila sam porast popularnosti tih vrpci zbog raznoraznih dekoracija, bliještećih detalja... znam da je divno, krasno i slatko, ali jednako je slatko (možda čak i više) djetetovo brbljanje dok te dude nema.

Ljudi koji su veći stručnjaci od mene informirali su svijet o tome da duda može usporiti razvoj govora te uzrokovati probleme s rastom i položajem zubi te da je važno odviknuti dijete od dude do prvog rođendana pošto kasnije odvikavanje može biti teže. Ono što je u prvim trenutcima bio spas, kasnije postaje problem - reagirajte na vrijeme.  


Teta Logopedica

Kako biti dobar roditelj?

To je jedna od prvih rečenica kad gledate svoje dijete dok vrišti, dok se baca po podu, a vi u međuvremenu razmišljate gdje ste pogriješili optužujući pritom sebe, svog partnera ili pak rodbinu. Rodbinu ili tete čuvalice je najlakše i najbrže optužiti iako u biti griješite. Vi ste roditelj. Vi ste temelj i sve počinje od vas. Točka.

Prve lekcije o tome kako biti roditelj naučili smo još dok smo i sami bili djeca. Odrasli koji su nas odgajali pokazali su nam kako biti roditelj. Gledajući i slušajući sebe dok komuniciram ili se igram sa svojim djetetom, ja uvijek-  ali baš uvijek, vidim svoju majku. Obzirom na to kako sam ''ispala'' poprilično ok osoba, mislim da je odradila super posao. Tako da se nadam da ću i ja.

Uglavnom, većina nas se brine o svojoj djeci na isti način na koji su se naše obitelji brinule o nama. Koristimo pravila, tradiciju pa čak i iste riječi koje su se koristile u našoj obitelji. Doduše, moja majka sigurno nikad nije vikala ''ostavi tablet, ne prčkaj po mobitelu, ugasi televiziju''. Za tablet sam čula duuugo nakon diplome, mobitel se koristio isključivo za pozive, televiziju sam gledala rijetko i to uglavnom ono što bi nam odrasli diktatori dopustili (ne, ti diktatori nisu moji roditelji).  No, kad sagledam cjelokupni odgoj i ulogu mojih roditelja, vidim da je sve što su učinili i/ili rekli, bilo sasvim u redu. Iako se u milijun stvari činilo da su bezobrazni i da ne razumiju, sad vidim da bi postupila, odnosno da ću postupiti identično kad moja kćer dosegne određene godine.

Dobre i loše metode odgoja koje su koristili naši djedovi i bake pruzeli su naši roditelji, a ond naših roditelja mi. I ako ne naučimo nove vještine odgoja, ponašamo se prema djeci na isti način. Ja primjerice, mijenjam neke stvari jer me struka naučila - vidim koliko mi znanje stečeno na fakultetu koristi ne samo u radu, već i u odgoju i životu općenito.

Bitno je naglasiti da se obrazac neadekvatnog roditeljstva može prekinuti. Niti jedan roditelj nije savršen i svi se osjećamo loše kad griješimo. Svi kažemo i činimo stvari koje bismo onda htjeli ispraviti. Svi želimo znati kako bismo se mogli poboljšati.

Davno sam naišla na jednu jako zanimljivo brošuru ''Kako biti dobar roditelj'', a u njoj se nalazi niz savjeta i ideja koje se mogu isprobati, tako da ju svakako preporučam kao temelj koji će vam pomoći da razmislite i izgradite nove navike u roditeljstvu.

Pozdravlja vas Teta Logopedica koja također iz dana u dan UČI kako biti dobar roditelj. 



* Kako biti dobar roditelj (G. Buljan Flander, A. Karlović, A,. Klapan, I. Prvčić, M. Rister, M. Sarađen); Hrabri telefon 0800 0800
ISBN: 978-953-7486-11-2

Ciao 2015 godinoooo!

Vrijeme za oproštaj od 2015. godine. Uvijek kažu da slike govore milijun riječi, no ponekad zaboravim izvaditi mobitel ili fotić i zaustaviti taj trenutak, tu sliku koju ću s vremena na vrijeme pogledati s osmijehom. U ovoj godini bilo je puno veselih obiteljskih trenutaka, više šetnjica i igri u parkovima, ljuljanja, čitanja, hodanja, trčanja. Najponosnija sam na svoju obitelj. Na podršku koju mi pružaju. 

 

Ovu godinu obilježile su neke prekretnice u mom životu, a kad gledam brojku na kalendaru žalim što se za neke pothvate nisam odlučila i ranije. Jer sam, kao i u većini slučajeva, trebala više vjerovati u sebe. Ali vjerujem u nju i njega. I to iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. 

Ciao bella 2015!

Bila si izvrsna! 

Ova iduća će biti okrugla, izazovnija, napetija, nadam se i još veselija. 
Planovi su tu - odbrojavanje kreće. 

Teta Logopedica

Kreativnost na sunce

Već sam mudrovala o kreativnosti - koliko je ona značajna, koliko je trebamo podržavati, koliko je trebamo njegovati i tako dalje.
Promatrajući djecu koja sudjeluju na kreativnim radionicama, kao i voditeljicu radionice a.k.a moju-super-turbo-uber-kreativnu-sestru-glazbenicu-buduću-učiteljicu, vrlo je lako uočiti koliko su različiti od ostalih. 
Ali, krenimo od roditelja... postoje roditelji koji svoju djecu dovode na kreativne radionice samo da bi oni mogli imati malo mira. 
Prije koju godinu na takve roditelje bih kolutala očima. No, sada, i sama svjesna koliko dijete zahtjeva pažnje i roditeljske angažiranosti, ponekad dođem do točke kada samo želim onaj sat mira i vremena za tišinu. Dakle, ne sudim, već razumijem da mama ili tata žele malo samoće i odmora pa pošalju dijete na kreativnu radionicu. U svakom slučaju bolje takva radionica nego boravak u zagušenim igraonicama shopping centara. 

Svakim danom prolazim kraj jednog enormno velikog shooping centra u izgradnji. Govore da će biti najveći u RH. Kakva li će tek biti igraonica za klince? Bilo bi bolje da su novce iskoristili u prirodu, u stabla... jer evo na primjer, voljela bih da moj grad ima više zelenila i da parkovi za djecu nisu ljuljačke usred betonskog polja. 

Svaka tema nekako vuče i druge spoznaje. 

Al' 'ajdmo nazad na kreativnost. Postoje roditelji koji i sami odišu kreativnošću te se trude poticati kreativnost svog djeteta. Takvi roditelji su redoviti (za razliku od ove prethodne ''vrste'' roditelja) pa se potaknuti umjetničkim izražajem svog djeteta i sami zapišu za termin kreativnih radionica. I ponekad budu kreativniji od nas. Ponekad i više od ponekad. Hih! 
Sve u svemu, roditelj ima veliku ulogu. 
Kako u kreativnosti, tako i u cjelovitom rastu i razvoju vlastitog djeteta. Zašto su nam kreativne radionice s djecom korisne? Zašto su nam važne?  

Razvija se unutrašnji osjećaj posebne važnosti onoga što je predmet preokupacije. Stvaramo fleksibilnost mišljenja i ponašanja uz čvrst osjećaj nezavisnosti vlastitog mišljenja.  Sposobnost podnošenja neodređenih ili nejasnih situacija te spremnost prihvaćanja  izazova i svjesno preuzimanje rizika razvijamo kroz kreativne pothvate. Ono što je meni osobno jedan od najdražih crtica kad govorimo o važnosti kreativnih radionica jest nekonvencionalnost stavova, načina mišljenja i stila, visok stupanj samodiscipline i predanosti poslu te trenutak kad dijete sebe vidi/procjenjuje kao maštovitu, kreativnu i originalnu osobu.

Ovih par crtica je samo dio, a većina spomenutih osobina pridonosi realizaciji kreativnih potencijala koji postoje u pojedincu. Točka.

Kreativnost na sunce! 

Teta Logopedica

O maslinarstvu i drugarstvu

Postoji to "nešto" u cijelom tom događaju a.k.a "branje maslina". 
Rano ustajanje, trliš outfit, marenda na orošenoj travi, rasprave o kilogramima i litrama, općedruštveni savjeti i druženje. Mislim da nitko ne voli sam proces branja maslina zbog samih maslina. Kad ideš ''u masline'' - ideš radi ekipe. Ove godine nisam bila aktivni berač, ali to ne znači da sam bila manje aktivni promatrač.

Život bi nam bio jednostavniji da ga gledamo kao maslinarstvo. Ali i drugarstvo. Jer maslinarstvo sa sobom donosi drugarstvo. Prije su se na branjima, uz pancetu i rukom lomljenu pogaču družili odrasli, ali i djeca. Brojali smo ubrane masline, vježbali vještine skrivanja zgaženih jedinki, slušali savjete od kojih nam se dizala kosa na glavi jer smo u tim trenutcima bili prekul za sve oko nas. I sad vidim i osjećam  koliko mi ponekad nedostaju oni stari ljudi mog djetinjstva. Volim taj seljački stil života. Seljački u smislu zdravog življenja i veće uključenosti prirode. Taj zdravi život me doveo do ovoga što sam danas. Ona suočavanja s kokošima i torte od 12 domaćih jaja, ona vezivanja i prodavanja krizantema, čupanje trave oko milijun i jedne stabljike sezonskog povrća, temperature od +40 u plastenicima i... didove masline ispod Mosora.

U jednom drugom masliniku, na jednom drugom mjestu,u jedno drugo vrijeme gdje mi djeca preuzimamo ulogu odraslih - vode se razgovori o djeci. Našoj djeci. Pri tome beremo masline. Jer je u masliniku pod suncem lakše otvoriti dušu negoli u zatvorenom prostoru okružen uredskim materijalom. Gledaš svaku maslinu, iako negdje i krivo podrezana, daje plod. A dijete? Majko moja, toliko truda oko njega da se stalno misliš gdje su ti plodovi rada, kad će se vidjet, zašto se već ne vide, gdje griješimo, mi smo sigurno krivi, trebali smo ovako, trebali smo onako.... Život bi nam bio jednostavniji da ga gledamo kao maslinarstvo.  
Ma sigurno će neki od vas pomislit koliko luda mora bit' ova žena kad na logopedskom blogu priča i tipka o maslinama. Maslinarstvo i drugarstvo. Imam dojam da je prije sve bilo jednostavnije. Možda ne nužno bolje, ali jednostavnije i plemenitije. Konkretnih pothvata, konkretnih ciljeva i roditelja s konkretnim svim. 


Teta Logopedica

Knjiški moljac

Nedavno sam čitala kako žene od trenutka kada postanu majke, jako malo čitaju, pritom misleći na one žene koje prethodno gutaju knjigu za knjigom. Prvih mjeseci nakon rođenja moje medonjice, i sama sam upala u tu zamku..čekaj, čekaj - zamku? Mislim, sama sam si ju postavila! Trenutke koje je moje dijete provelo spavajući ja bi provodila na milijun načina, no u jednom trenutku sam odlučila da neće biti čišćenje i peglanje (:čitaj: umaranje), već odmor uz knjigu. 
Već sam odavno čula onu staru ''kad odmara beba, odmarajte i vi''. To i radim...na svoj način. I ovim putem i ovom prilikom, zahvaljujem mužu što ponekad, možda malo češće od ponekad, gledamo hrpe neopeglanog rublja i "kreativni" nered; ovo s kreativnim neredom su sigurno izmislili ljudi poput mene. Sve je to kao neki znanstveni eksperiment. I meni je super biti dio znanosti, hihi. Stoga čitam, dakle postojim. Čitam svašta korisno, stručno i popularno. A čita i moja medonjica. Čitao bi i moj muž, ali on ne stigne jer ponekad mora obaviti i svoje i moje poslove. Hvala ti, ti si najbolji. 

Dakle, knjiški moljac će biti blok vezan uz čitanje, knjige i časopise koje planiram podijeliti s vama. Naravno, uz neku vrstu male recenzije. Ah, nadobudne logopedice... Dakle, knjiški moljac u akciji. I budimo realni, mislim da će recenzije uključivati uglavnom dječje slikovnice, knjige i časopise.

Sad smo u fazi Maša-i-medo koja me fascinira. 
Jučer sam plakala na jednu epizodu. 
Muž i ja. Medo i Maša su postali dio obitelji, dio nas. OMG. 
Više o tome nekom drugom prilikom. 


Pozdravlja vas Teta Logopedica!

spec.mag.log.dr.sc.mama

Jesenske, kišovite dane i umor pokušavam kontrolirati knjigama i naravno cappuccinom od vanilije. Jer naravno, drugačije ne ide. Nescaffe promidžba, molim lijepo jedan paketić zbog reklame. Vanilija, može. 

No, da se vratim na stvar. Prošlo ili bolje rečeno proletjelo, ljeto i oni dugi sunčani dani. Jesen, kabanica i kišne lokvice. Dovoljan broj asocijacija koji me podsjeti na odmor. Nekako je ovo postala prva godina u kojoj na pomisao odmora (bilo kakve vrste) nisam usmjerena na pečate u putovnici već na istinsko odmaranje. Uz nju. Razmišljam o njoj i njemu. Uvijek su asocijacija broj 1. Previše radim. Danas mi je rekla susjeda "Pa kad ćeš na godišnji? Nećeš? Ma ti si uvik negdi... ti stalno radiš...". Blablabla. Da, fakat, stvarno, zaista - katastrofa. Ljudi me poznaju kao osobu koja je stalno u pogonu, stalno u strci. Ali, ne tuži se, ne prigovara. 

Relacija Zagreb-Split ponekad umara više od očekivanog, a rastuži kad pojedeš dobar wok pa se sjetiš da bi ga i s njima podijelila. Dok se ljuljaju na ljuljački u parku, mama uči. I tako neprestano. Dok ona ne kaže stop. A kaže ga u obliku ispada bijesa. Prije nije bilo Nje, pa je bilo drukčije. Sada ponekad zaboravljam da se više igram s drugom djecom, na terapijama, da savjetujući druge roditelje zaboravljam to isto primijeniti i s Njom. 
Halo - drugi logopedi koji čitate ovaj blog? Pronalazite li se u ovim riječima?!? Sve više postajem roditelj koji trči za drugom djecom, koji energiju usmjerava na teškoće negoli na uživanje u bezbrižnom djetinjstvu svog djeteta.  
Razmišljala sam danas o njoj. Da je pitam tko je tvoja nama. I pitam je. Ona pokaze prstom na mene i kaže mama. Da. Ona. Ja. Žena, majka, kćer, logopedica, blogerica, poduzetnica, kreativka, osoba s OIBom, tekućim računom, redovitom plaćom i hrpom briga. 
A njoj tako jednostavno - samo mama. 
Ponekad zaboravljam u trenutcima biti samo mama. 
Joj, medonjice moja, oprosti mi jer se ponekad, malo češće od ponekad, usmjerim na sve ono oko nas, a manje na nas. 
Oprosti jer ponekad, malo češće od ponekad, posao donosim kući pa s tatom moraš slušati moje žalopojke i zgroženost cijelim ovim sustavom i roditeljima koji nisu prijatelji svoje djece. 
Oprosti jer ponekad, malo češće od ponekad, pomažem drugoj djeci ne gledajući tebe i tvoju želju za druženjem s mamom. 
Oprosti jer ponekad, malo češće od ponekad, analiziram tvoje ponašanje i igru umjesto da sve pustim da ide svojim tokom i da prestanem biti štreber s razvojnom ljestvicom u ruci. 
Oprosti jer ponekad u njihovim očima vidim tebe pa mi bude žao što ne učim tako s tobom i što češće ne gledamo svijet oko nas. 
Volim te. Ti si meni sve. 

Ok - ovo je trenutak u kojem je ovaj blog postao osoban. 
Svi stalkeri, blago vam se. Sad znate malo više o meni. Ženi koja je do sada prošla kroz samo 17 zemalja svijeta i žudi za danima kad će sve te karte gradova moći proslijediti njoj. Jer ona je meni sve. Ona i on, da se razumijemo. Jer da njega nema, ne bi bilo ni nje, a ni mog poslovnog duha. 
Mala L - ime ti je apsolutni pogodak, za nas si upravo ono što ti ime kaže, simbol uspjeha i pobjede. I na kraju svega - izbriši ono spec,mag, log i sve druge skraćenice. 
Ja sam samo jedna mama. 
I sasvim slučajno pišem blog.

Teta Logopedica

Ljetne avanture

Ovaj pojam lagano dobiva novo značenje. 
Ljeto, more, sunce, bez koktela i bez prženja na suncu. 
Onaj godišnji odmor koji je u biti godišnji odmor tvog djeteta jer postaje centar tvog svijeta, a druženja koja uključuju kuglu sladoleda od vanilije postaju vrhunac svih ljetnih provoda. Sladoled i kratke obiteljske šetnje uz more. Kratke jer nam posao onemogućava da kao obitelj budemo skupa cijelo vrijeme, no zato medonjica prema svakoj barci, trajektu ili jedrilici maše vičući ''tataaaaa''. 

Neki dan sam pročitala članac jedne blogerice u kojem žali za prošlim vremenima, za stvarima koje nije dobila, mjestima koje nije vidjela, događajima koje nije iskusila. Čitam i razmišljam jesam li i sama takva. Česta druženja s prijateljima sam ograničila, broj prijatelja znatno smanjila, no onih par kava, pivica i večerica s iskrenim i pozitivnim ljudima mi tako slatko sjednu. I tad ni za čim ne žalim. Imam svoju obitelj koju obožavam, divnog supruga i najdivnije dijete, posao koji volim (pa radim duplo), pozitivne ljude za prijatelje, index poslijediplomskog specijalističkog studija... i još puno toga što me čini sretnom. Imam puno želja koje me tjeraju naprijed. I želje i što je još bitnije: muža koji me podržava i lagano pogurne u realizaciji mojih ideja. 
Nisam tip žene koji sjedi i kuka. Dobro, ponekad jesam - ali u granicama. Ako mi nešto ne odgovara, nastojim to mijenjati. Evo, ovih dana svi se žale na nesnosne vrućine, zaboravljajući kako smo prošle godine tugovali za pravim ljetnim žegama. Ja ne prigovaram. Volim ljeto, iskreno možda više u brdu, uz rijeku negoli uz more, ali što je tu je. More uspred kuće, vani vruće, hello? Avantura počinje.
Vrućini i dosadi zaprijetim tako da sjednem u auto, upalim ''moja baka pleše rock'n'roll'' i do idućeg odredišta jurim s mojom curicom. 
Ujutro na plažu, popodne na slaju. U međuvremenu uživam, dakle: radim, kuham, plešem, pjevam, peglam (tenx mama jer si nekidan 2ipo sata peglanja pretvorila u moj odmor), ćakulam sa suprugom na telefon istovremeno mu tipkajući srcedrapajuće mailove, surfam najdražim blogovima... To je to. Meni je super. I vjerujem da ce biti tako i dalje. Avanture. Ljetne, zimske, proljetne, ma whatever. 

A mali update što se tiče logopedije i avantura: (NE)obožavam uključivanje random ljudi u odgoj mog djeteta. Konkretno mame djece od 3 godine koje vlastito dijete guraju u kolicima jer tako ''nesmetano mogu obaviti shopping''. Milim glasićem traže objašnjenja zašto mi je dijete nemirno i zašto vrišti nasred dućana. I trude ju je ''smiriti''. Gle, nemirna je jer ne zeli lutat' po dućanima nego se igrat' s onim psom kojeg je na ulazu vidila pored kante za smeće. I po mogućnosti, igrat' se i izljubit'. A ja kao pravi stručnjak sve to dopustim. I dopustim joj da pada na malu guzicu i trči dućanima jer obzirom na njenu dob očekujem određenu motoričku spretnost. I zato drage mame... dijete koje hoda, pustite da hoda, trči, pada. E, to su vam tek avanture. 

Sjetila sam se jedne priče iz 4. srednje o djevojčici bijele haljine i sniježno bijelih cipela. Što je pisac htio reći? Roditelji su je toliko štitili i čuvali od svega da nije nikada uspjela zaprljati svoje sniježno bijele cipelice. Pouka: smeđe je IN. Avanture poput kopanje u pijesku i valjanja u blatu su IN. I pitam se kad će smanjiti proizvodnju rozih cipelica za curice? Te iste roze nakon 2 dana nošenja postanu smeđe i iskreno mi bude malo neugodno. Malo puno. A tete u trgovini me čudno gledaju ako tražim i gledam sandale s police ''za dječake''. One tamno plave sandale, sa sidrom sa strane - žalim što nema broja 39.


Pozdravlja vas avanturistica, 
Teta Logopedica 

U zadnje vrijeme... #vol.2

... prati me onaj osjećaj kad pogledaš ljude koje voliš i zahvaljuješ na svakoj minuti provedenoj s njima, kad obožavaš svoj posao, kad si sretan i iscrpljen u isto vrijeme, kad gledajući svoje dijete spoznaš istinsku važnost slikovnica, kad pokušavaš milijun i jednu stvar strpati u dan od samo 24 sata, kad se smiješ korčulanskom naglasku svog djeteta, kad shvatiš da monolog od 20 minuta pred ogledalom djeluje terapeutski, kad i obožavaš i mrziš i more i brodove, kad želiš veći prostor za sebe pa shvatiš da je u malom stisnutom prostoru lakše podnijeti grmljavinu, kad mir i tišinu prekine riječ ''mama'', kad ona zapleše kad čuje Mišu Kovača, kad patiš za obiteljskim druženjima. E, taj osjećaj.

Ukratko, u zadnje vrijeme puno radim. Puno. 

To znaju oni koji čitaju ovaj blog pa me pitaju zašto ne pišem i gdje su sve one moje ideje i misli. Radim pa ne stignem. 

Ali, nadoknadit' ću sve.
Obećanje je tu. 

Teta Logopedica

Logopedionica

Moj raj na Zemlji. 

Ako se sjećate, nedavno sam se raspisala o logopedskim kabinetima. 
Mijenjala sam radna mjesta, no mogu reći da sam svoj mir, svoje utočište, ali i inspiraciju pronašla u svojih par kvadrata. Vrijeme je da predstavim jedan mali logopedski kutak u jednom jednako malom, ali slatkom centru. 

Terapijsko- edukativno -kreativni centar "LOGOPEDIONICA". 

Zašto Logopedionica? 
Logoped i radionice, terapija i kreativnost, učionica puna dječje vedrine.

Ako ste u blizini Splita, svratite u ovaj divan prostor... po savjet, na terapiju, predavanje ili radionicu. Nije bitno jeste li dijete ili odrasla osoba... u biti, svi smo mi djeca koja vremenom izgube ili misle da su izgubili onu dječju zaigranost i slobodu. 
E, tu smo mi da vam vratimo taj osjećaj, probudimo to dijete u vama i ono šarenilo koje jedva čeka da izleti van.

Terapijsko -edukativno' kreativni centar "LOGOPEDIONICA"
Makarska 40, 21000 Split
e-mail: logopedionica@gmail.com

I am speachless

Naslov ovog posta je totalni promašaj. Ja nikad nisam ''speachless''. 
Uvijek imam nešto za dodati, objasniti... osim kad procijenim i shvatim da je u razgovorima (monolozima!) s određenim ljudima bolje šutjeti i kimnuti glavom koji put negoli im objašnjavali suprotno - proteklih godina sam naučila da neki ljudi jednostavno ne prihvaćaju tuđe savjete i mišljenja. Oni sve znaju najbolje. Pozdrav takvim najboljim poznavateljima svega i svačega. Dakle... not speachless kind of girl... No, s druge strane, za jednog logopeda je u biti i u redu da je uvijek brbljav. Barem to misle moji prijatelji i rodbina. Jer dio definicije logopeda jest da su brbljavi. Prema njihovoj definiciji koja nije u potpunosti znanstveno utemeljena. Da nisam logoped, bila bih odvjetnik. Ili mozda ne. Definitivno ne. 
Dalje, društvene mreže su jako dobre za ispoljavanje svoje brbljavosti. Ali preporučam da ih ne koristite kao zamjenu za dobar, dugi, licem-u-lice razgovor. Društvene mreže su dobre za promidžbu vlastitih poslovnih pothvata, organizaciju događaja, promocije, ali i kupnju/prodaju raznih proizvoda. 
E, sad cu se zaustaviti na prodaji i kupnji. Ne, ne, ne prodajem logopedski kabinet i ne, ne kupujem logopedski materijal. 
Ovo je trenutak u kojem ja žalim što nemam i beauty blog, pa da napišem i pravu recenziju jednog proizvoda dekorativne kozmetike. 
Dakle, osim logopedije uz mene se vežu pojmovi reciklaža, vegetarijanstvo i prirodno (naravno, uz pojam skupljačice svega i svačega - to su samo neki od pojmova, hihi). 
Ako je prirodna kozmetika u pitanju odmah se javljam na mjesto pokusnog kunića, a kad uz to vidim proizvod i pročitam njegovo ime - izbezumim se. 
Šutnja postaje zlato. Ruž stvoren za osobu poput mene. 
Haha. 
Speachlees ruž.

Suradnja Loko kozmetike i Tete Logopedice sasvim jednog običnog dana, na blaženoj društvenoj mreži doživjela je vrhunac u obliku speachless ruža. Ruž je odličan, boja i tekstura obećavajući, postojanost nevjerojatna (upravo svjedočite revolucionalnim početcima logo-beauty-bloga, haha). 
Ovaj slatki proizvod u još slađem pakiranju me osvojio. Pretvorio u speachless osobu. Probajte i nećete požaliti. 
Osim toga, ovo je i idealan poklon svakoj logopedici za koju je primjereno da koji put i pristane na zavjet šutnje. Za neki veći/viši cilj. 
I eto, sad i ja koji put šutim. Da, šutim, al' s novim prirodnim ružem na usnama. A šutim samo da ne pomičem usne i da mi ruž tako dulje traje. 

Za kraj: znam da je za ovaj blog neočekivano da pišem o kozmetici, no kad već vidim da druge logopedice pišu o svojim odjevnim kombinacijama i stavljaju slike smiješnih manikura, pomislila sam - pa zašto ne bi ja napisala nešto o svom novom omiljenom ružu? 



Kissi kissi od Tete Logopedice

TOP 5 / logopedski kabineti

Znam da većina logopeda mašta o svom idealnom kabinetu... prostoru koji nam omogućava da dobro odradimo ono što najbolje znamo. Logopedsku terapiju. Već sam u postovima na početku svog pisanja bloga spomenula važnost boja, ovdje i ovdje. No, budimo realni, ponekad su upravo naši nadređeni zidari, maleri, arhitekti i dizajneri interijera, i misle, odnosno - uvjereni su da u malom skučenom prostoru s par slikovnica i extra (ali extra extra mini) sjedećom garniturom logoped može dati sve od sebe. I naravno da se frustracija ne pokazuje jer trebamo biti zadovoljni i zahvalni što uopće radimo, s obzirom na trenutno stanje u državi. 

Ok, 'ajmo sad o onim super uređenim san-snova-kabinetima. Prostorijama koje su kao iz časopisa, prostorije u kojima se osjećaš udobnije nego kod kuće. Jesu li tu nadređeni toliko savršeni i pomažu zaposlenicima da svoj posao obavljaju u ugodnom ambijentu ili je to ipak sam-svoj-šef situacija? 

Odlučila sam, iz vlastitog ugla gledanja, napisati par riječi o TOP 5 logopedskih kabineta. 

1. Privatni logopedski kabinet
Svi znamo što to znači: prostor po mjeri (!!!); veliki stol, mali stol, velike stolice, male stolice, tepih, parket, strunjača, ogledalo, police, ladice, ormari, knjige, slikovnice, didaktički materijal. Upravo sam u prethodnoj rečenici opremila svoj idealan prostor. Još malo boje, poneki crtež i - savršeno. Ovakav prostor je prostorija u kojoj radi samo logoped, blizu je ostalih stručnhaka koji nam pomažu u rješavanju problema. Kraće rečeno, dio smo tima, ali u timu svaki član ima svoj prostor i svi su sretni i zadovoljni. Ovo je top-naj-idealniji prosgor u mom idealnom svijetu.

2. Logoped u školi
Školski logopedsko-psiho-pedagoški kabinet - prostor koji može imati sve što i privatni ali ga dijelimo s još jednom (u najboljem slučaju samo jednom) osobom. Najčešće su to osobe s područja srodnim logopediji - psihologija ili pedogogija. Divno je imati stručnjake ovih profila uz sebe, no najveća mana je dijeljenje prostora. 

Kad ste u školi vrlo često registratori i ostala dokumentacija koju je potrebno godinama čuvati, zauzme i oduzme mjesto knjigama, slikovnicama i sl. 

Najveći savjet: potruditi se da ovo radno mjesto ne postane ured ( uz komp, printer, registratore i uredski stol, vrlo je lako uplašiti dijete uredskom atmosferom). Ideju za ovaj post dobila sam nakon što mi je jedna kolegica mailom poslala vijest da je konačno dobila svoja 3m2 - tralala - prenamjenjeno skladište. Bravo školstvo! Za to smo godinama učili - da umjesto metli i domestosa napravimo mjesta za knjige i olovke.

3. Logoped u vrtiću
Mini stol+mini stolice+mini ljudi. Obožavatelji djece na ovom radnom mjestu dolaze na svoje! Savjet : nemojte se previše opustiti i spustiti na mini razinu, ponekad je radi boljeg rezultata pokazati da ste bez obzira na svo to šarenilo, ipak odrasla osoba i autoritet.

4. Logoped u zdravstvenom sustavu
Ovo podrazumijeva bolnice, ambulante, poliklinike, toplice -vrlo često nas nazivaju doktoricama, i ''liječimo'' govor, jezik, traume i sve živo. Ponekad i slomljena srca. Za tu vrstu terapije vas ne uče na fakultetu.
Odlično mjesto, ukoliko volite spoj medicine-psihologije-logopedije.
Savjet: na ovom mjestu važno je potruditi se izjednačiti položaj liječnika i logopeda, ukazati na važnost logopeda i rane intervencije uslijed težih slučajeva (moždani udar, traumatske ozljede mozga i sl).

5. Logoped na fakultetu
Voljela bih više napisati o ovom radnom mjestu - logopedi javite se s iskustvima i idejama za novi post! 
Ovo mjesto nije ono o čemu maštamo kao studenti jer dojam nadmoćnih profesora učenje stavlja na prvo mjesto. No, kad završite fakultet i dođete na mjesto gdje se za vas uredi bivša ostava, patite za fakultetom i studentskim danima. I profesorima, naravno. I oni najstroži čije ste kolegije ponosno naučili za dobar (3), danas svakodnevno pozdravljate i srdačno grlite istovremeno im zahvaljujući što su vas nešto i naučili. Logopedi na ovom radnom mjestu (radno mjesto asistenta, znanstvenog novaka ili profesora) meni su osobno od velike koristi!


Ovaj TOP 5 nije formiran od najboljeg prema najgorem i suprotno. Više ga gledajte kao listu. Listu očekivanja, nadanja, želja... gdje su želje i realnost pomiješani nekom srećom, nesrećom ili možda lijenošću.

Mene zanima kojem mjestu vi pripadate?
Kakva su vaša iskustva? Pišite u komentarima ili na e-mail!


Pozdrav,

Teta Logopedica