Ljeto, more, sunce, bez koktela i bez prženja na suncu.
Onaj godišnji odmor koji je u biti godišnji odmor tvog djeteta jer postaje centar tvog svijeta, a druženja koja uključuju kuglu sladoleda od vanilije postaju vrhunac svih ljetnih provoda. Sladoled i kratke obiteljske šetnje uz more. Kratke jer nam posao onemogućava da kao obitelj budemo skupa cijelo vrijeme, no zato medonjica prema svakoj barci, trajektu ili jedrilici maše vičući ''tataaaaa''.
Neki dan sam pročitala članac jedne blogerice u kojem žali za prošlim vremenima, za stvarima koje nije dobila, mjestima koje nije vidjela, događajima koje nije iskusila. Čitam i razmišljam jesam li i sama takva. Česta druženja s prijateljima sam ograničila, broj prijatelja znatno smanjila, no onih par kava, pivica i večerica s iskrenim i pozitivnim ljudima mi tako slatko sjednu. I tad ni za čim ne žalim. Imam svoju obitelj koju obožavam, divnog supruga i najdivnije dijete, posao koji volim (pa radim duplo), pozitivne ljude za prijatelje, index poslijediplomskog specijalističkog studija... i još puno toga što me čini sretnom. Imam puno želja koje me tjeraju naprijed. I želje i što je još bitnije: muža koji me podržava i lagano pogurne u realizaciji mojih ideja.
Nisam tip žene koji sjedi i kuka. Dobro, ponekad jesam - ali u granicama. Ako mi nešto ne odgovara, nastojim to mijenjati. Evo, ovih dana svi se žale na nesnosne vrućine, zaboravljajući kako smo prošle godine tugovali za pravim ljetnim žegama. Ja ne prigovaram. Volim ljeto, iskreno možda više u brdu, uz rijeku negoli uz more, ali što je tu je. More uspred kuće, vani vruće, hello? Avantura počinje.
Vrućini i dosadi zaprijetim tako da sjednem u auto, upalim ''moja baka pleše rock'n'roll'' i do idućeg odredišta jurim s mojom curicom.
Ujutro na plažu, popodne na slaju. U međuvremenu uživam, dakle: radim, kuham, plešem, pjevam, peglam (tenx mama jer si nekidan 2ipo sata peglanja pretvorila u moj odmor), ćakulam sa suprugom na telefon istovremeno mu tipkajući srcedrapajuće mailove, surfam najdražim blogovima... To je to. Meni je super. I vjerujem da ce biti tako i dalje. Avanture. Ljetne, zimske, proljetne, ma whatever.
A mali update što se tiče logopedije i avantura: (NE)obožavam uključivanje random ljudi u odgoj mog djeteta. Konkretno mame djece od 3 godine koje vlastito dijete guraju u kolicima jer tako ''nesmetano mogu obaviti shopping''. Milim glasićem traže objašnjenja zašto mi je dijete nemirno i zašto vrišti nasred dućana. I trude ju je ''smiriti''. Gle, nemirna je jer ne zeli lutat' po dućanima nego se igrat' s onim psom kojeg je na ulazu vidila pored kante za smeće. I po mogućnosti, igrat' se i izljubit'. A ja kao pravi stručnjak sve to dopustim. I dopustim joj da pada na malu guzicu i trči dućanima jer obzirom na njenu dob očekujem određenu motoričku spretnost. I zato drage mame... dijete koje hoda, pustite da hoda, trči, pada. E, to su vam tek avanture.
Sjetila sam se jedne priče iz 4. srednje o djevojčici bijele haljine i sniježno bijelih cipela. Što je pisac htio reći? Roditelji su je toliko štitili i čuvali od svega da nije nikada uspjela zaprljati svoje sniježno bijele cipelice. Pouka: smeđe je IN. Avanture poput kopanje u pijesku i valjanja u blatu su IN. I pitam se kad će smanjiti proizvodnju rozih cipelica za curice? Te iste roze nakon 2 dana nošenja postanu smeđe i iskreno mi bude malo neugodno. Malo puno. A tete u trgovini me čudno gledaju ako tražim i gledam sandale s police ''za dječake''. One tamno plave sandale, sa sidrom sa strane - žalim što nema broja 39.
Pozdravlja vas avanturistica,
Teta Logopedica
Nema komentara:
Objavi komentar