Kreativnost na sunce

Već sam mudrovala o kreativnosti - koliko je ona značajna, koliko je trebamo podržavati, koliko je trebamo njegovati i tako dalje.
Promatrajući djecu koja sudjeluju na kreativnim radionicama, kao i voditeljicu radionice a.k.a moju-super-turbo-uber-kreativnu-sestru-glazbenicu-buduću-učiteljicu, vrlo je lako uočiti koliko su različiti od ostalih. 
Ali, krenimo od roditelja... postoje roditelji koji svoju djecu dovode na kreativne radionice samo da bi oni mogli imati malo mira. 
Prije koju godinu na takve roditelje bih kolutala očima. No, sada, i sama svjesna koliko dijete zahtjeva pažnje i roditeljske angažiranosti, ponekad dođem do točke kada samo želim onaj sat mira i vremena za tišinu. Dakle, ne sudim, već razumijem da mama ili tata žele malo samoće i odmora pa pošalju dijete na kreativnu radionicu. U svakom slučaju bolje takva radionica nego boravak u zagušenim igraonicama shopping centara. 

Svakim danom prolazim kraj jednog enormno velikog shooping centra u izgradnji. Govore da će biti najveći u RH. Kakva li će tek biti igraonica za klince? Bilo bi bolje da su novce iskoristili u prirodu, u stabla... jer evo na primjer, voljela bih da moj grad ima više zelenila i da parkovi za djecu nisu ljuljačke usred betonskog polja. 

Svaka tema nekako vuče i druge spoznaje. 

Al' 'ajdmo nazad na kreativnost. Postoje roditelji koji i sami odišu kreativnošću te se trude poticati kreativnost svog djeteta. Takvi roditelji su redoviti (za razliku od ove prethodne ''vrste'' roditelja) pa se potaknuti umjetničkim izražajem svog djeteta i sami zapišu za termin kreativnih radionica. I ponekad budu kreativniji od nas. Ponekad i više od ponekad. Hih! 
Sve u svemu, roditelj ima veliku ulogu. 
Kako u kreativnosti, tako i u cjelovitom rastu i razvoju vlastitog djeteta. Zašto su nam kreativne radionice s djecom korisne? Zašto su nam važne?  

Razvija se unutrašnji osjećaj posebne važnosti onoga što je predmet preokupacije. Stvaramo fleksibilnost mišljenja i ponašanja uz čvrst osjećaj nezavisnosti vlastitog mišljenja.  Sposobnost podnošenja neodređenih ili nejasnih situacija te spremnost prihvaćanja  izazova i svjesno preuzimanje rizika razvijamo kroz kreativne pothvate. Ono što je meni osobno jedan od najdražih crtica kad govorimo o važnosti kreativnih radionica jest nekonvencionalnost stavova, načina mišljenja i stila, visok stupanj samodiscipline i predanosti poslu te trenutak kad dijete sebe vidi/procjenjuje kao maštovitu, kreativnu i originalnu osobu.

Ovih par crtica je samo dio, a većina spomenutih osobina pridonosi realizaciji kreativnih potencijala koji postoje u pojedincu. Točka.

Kreativnost na sunce! 

Teta Logopedica

O maslinarstvu i drugarstvu

Postoji to "nešto" u cijelom tom događaju a.k.a "branje maslina". 
Rano ustajanje, trliš outfit, marenda na orošenoj travi, rasprave o kilogramima i litrama, općedruštveni savjeti i druženje. Mislim da nitko ne voli sam proces branja maslina zbog samih maslina. Kad ideš ''u masline'' - ideš radi ekipe. Ove godine nisam bila aktivni berač, ali to ne znači da sam bila manje aktivni promatrač.

Život bi nam bio jednostavniji da ga gledamo kao maslinarstvo. Ali i drugarstvo. Jer maslinarstvo sa sobom donosi drugarstvo. Prije su se na branjima, uz pancetu i rukom lomljenu pogaču družili odrasli, ali i djeca. Brojali smo ubrane masline, vježbali vještine skrivanja zgaženih jedinki, slušali savjete od kojih nam se dizala kosa na glavi jer smo u tim trenutcima bili prekul za sve oko nas. I sad vidim i osjećam  koliko mi ponekad nedostaju oni stari ljudi mog djetinjstva. Volim taj seljački stil života. Seljački u smislu zdravog življenja i veće uključenosti prirode. Taj zdravi život me doveo do ovoga što sam danas. Ona suočavanja s kokošima i torte od 12 domaćih jaja, ona vezivanja i prodavanja krizantema, čupanje trave oko milijun i jedne stabljike sezonskog povrća, temperature od +40 u plastenicima i... didove masline ispod Mosora.

U jednom drugom masliniku, na jednom drugom mjestu,u jedno drugo vrijeme gdje mi djeca preuzimamo ulogu odraslih - vode se razgovori o djeci. Našoj djeci. Pri tome beremo masline. Jer je u masliniku pod suncem lakše otvoriti dušu negoli u zatvorenom prostoru okružen uredskim materijalom. Gledaš svaku maslinu, iako negdje i krivo podrezana, daje plod. A dijete? Majko moja, toliko truda oko njega da se stalno misliš gdje su ti plodovi rada, kad će se vidjet, zašto se već ne vide, gdje griješimo, mi smo sigurno krivi, trebali smo ovako, trebali smo onako.... Život bi nam bio jednostavniji da ga gledamo kao maslinarstvo.  
Ma sigurno će neki od vas pomislit koliko luda mora bit' ova žena kad na logopedskom blogu priča i tipka o maslinama. Maslinarstvo i drugarstvo. Imam dojam da je prije sve bilo jednostavnije. Možda ne nužno bolje, ali jednostavnije i plemenitije. Konkretnih pothvata, konkretnih ciljeva i roditelja s konkretnim svim. 


Teta Logopedica

Knjiški moljac

Nedavno sam čitala kako žene od trenutka kada postanu majke, jako malo čitaju, pritom misleći na one žene koje prethodno gutaju knjigu za knjigom. Prvih mjeseci nakon rođenja moje medonjice, i sama sam upala u tu zamku..čekaj, čekaj - zamku? Mislim, sama sam si ju postavila! Trenutke koje je moje dijete provelo spavajući ja bi provodila na milijun načina, no u jednom trenutku sam odlučila da neće biti čišćenje i peglanje (:čitaj: umaranje), već odmor uz knjigu. 
Već sam odavno čula onu staru ''kad odmara beba, odmarajte i vi''. To i radim...na svoj način. I ovim putem i ovom prilikom, zahvaljujem mužu što ponekad, možda malo češće od ponekad, gledamo hrpe neopeglanog rublja i "kreativni" nered; ovo s kreativnim neredom su sigurno izmislili ljudi poput mene. Sve je to kao neki znanstveni eksperiment. I meni je super biti dio znanosti, hihi. Stoga čitam, dakle postojim. Čitam svašta korisno, stručno i popularno. A čita i moja medonjica. Čitao bi i moj muž, ali on ne stigne jer ponekad mora obaviti i svoje i moje poslove. Hvala ti, ti si najbolji. 

Dakle, knjiški moljac će biti blok vezan uz čitanje, knjige i časopise koje planiram podijeliti s vama. Naravno, uz neku vrstu male recenzije. Ah, nadobudne logopedice... Dakle, knjiški moljac u akciji. I budimo realni, mislim da će recenzije uključivati uglavnom dječje slikovnice, knjige i časopise.

Sad smo u fazi Maša-i-medo koja me fascinira. 
Jučer sam plakala na jednu epizodu. 
Muž i ja. Medo i Maša su postali dio obitelji, dio nas. OMG. 
Više o tome nekom drugom prilikom. 


Pozdravlja vas Teta Logopedica!

spec.mag.log.dr.sc.mama

Jesenske, kišovite dane i umor pokušavam kontrolirati knjigama i naravno cappuccinom od vanilije. Jer naravno, drugačije ne ide. Nescaffe promidžba, molim lijepo jedan paketić zbog reklame. Vanilija, može. 

No, da se vratim na stvar. Prošlo ili bolje rečeno proletjelo, ljeto i oni dugi sunčani dani. Jesen, kabanica i kišne lokvice. Dovoljan broj asocijacija koji me podsjeti na odmor. Nekako je ovo postala prva godina u kojoj na pomisao odmora (bilo kakve vrste) nisam usmjerena na pečate u putovnici već na istinsko odmaranje. Uz nju. Razmišljam o njoj i njemu. Uvijek su asocijacija broj 1. Previše radim. Danas mi je rekla susjeda "Pa kad ćeš na godišnji? Nećeš? Ma ti si uvik negdi... ti stalno radiš...". Blablabla. Da, fakat, stvarno, zaista - katastrofa. Ljudi me poznaju kao osobu koja je stalno u pogonu, stalno u strci. Ali, ne tuži se, ne prigovara. 

Relacija Zagreb-Split ponekad umara više od očekivanog, a rastuži kad pojedeš dobar wok pa se sjetiš da bi ga i s njima podijelila. Dok se ljuljaju na ljuljački u parku, mama uči. I tako neprestano. Dok ona ne kaže stop. A kaže ga u obliku ispada bijesa. Prije nije bilo Nje, pa je bilo drukčije. Sada ponekad zaboravljam da se više igram s drugom djecom, na terapijama, da savjetujući druge roditelje zaboravljam to isto primijeniti i s Njom. 
Halo - drugi logopedi koji čitate ovaj blog? Pronalazite li se u ovim riječima?!? Sve više postajem roditelj koji trči za drugom djecom, koji energiju usmjerava na teškoće negoli na uživanje u bezbrižnom djetinjstvu svog djeteta.  
Razmišljala sam danas o njoj. Da je pitam tko je tvoja nama. I pitam je. Ona pokaze prstom na mene i kaže mama. Da. Ona. Ja. Žena, majka, kćer, logopedica, blogerica, poduzetnica, kreativka, osoba s OIBom, tekućim računom, redovitom plaćom i hrpom briga. 
A njoj tako jednostavno - samo mama. 
Ponekad zaboravljam u trenutcima biti samo mama. 
Joj, medonjice moja, oprosti mi jer se ponekad, malo češće od ponekad, usmjerim na sve ono oko nas, a manje na nas. 
Oprosti jer ponekad, malo češće od ponekad, posao donosim kući pa s tatom moraš slušati moje žalopojke i zgroženost cijelim ovim sustavom i roditeljima koji nisu prijatelji svoje djece. 
Oprosti jer ponekad, malo češće od ponekad, pomažem drugoj djeci ne gledajući tebe i tvoju želju za druženjem s mamom. 
Oprosti jer ponekad, malo češće od ponekad, analiziram tvoje ponašanje i igru umjesto da sve pustim da ide svojim tokom i da prestanem biti štreber s razvojnom ljestvicom u ruci. 
Oprosti jer ponekad u njihovim očima vidim tebe pa mi bude žao što ne učim tako s tobom i što češće ne gledamo svijet oko nas. 
Volim te. Ti si meni sve. 

Ok - ovo je trenutak u kojem je ovaj blog postao osoban. 
Svi stalkeri, blago vam se. Sad znate malo više o meni. Ženi koja je do sada prošla kroz samo 17 zemalja svijeta i žudi za danima kad će sve te karte gradova moći proslijediti njoj. Jer ona je meni sve. Ona i on, da se razumijemo. Jer da njega nema, ne bi bilo ni nje, a ni mog poslovnog duha. 
Mala L - ime ti je apsolutni pogodak, za nas si upravo ono što ti ime kaže, simbol uspjeha i pobjede. I na kraju svega - izbriši ono spec,mag, log i sve druge skraćenice. 
Ja sam samo jedna mama. 
I sasvim slučajno pišem blog.

Teta Logopedica

Ljetne avanture

Ovaj pojam lagano dobiva novo značenje. 
Ljeto, more, sunce, bez koktela i bez prženja na suncu. 
Onaj godišnji odmor koji je u biti godišnji odmor tvog djeteta jer postaje centar tvog svijeta, a druženja koja uključuju kuglu sladoleda od vanilije postaju vrhunac svih ljetnih provoda. Sladoled i kratke obiteljske šetnje uz more. Kratke jer nam posao onemogućava da kao obitelj budemo skupa cijelo vrijeme, no zato medonjica prema svakoj barci, trajektu ili jedrilici maše vičući ''tataaaaa''. 

Neki dan sam pročitala članac jedne blogerice u kojem žali za prošlim vremenima, za stvarima koje nije dobila, mjestima koje nije vidjela, događajima koje nije iskusila. Čitam i razmišljam jesam li i sama takva. Česta druženja s prijateljima sam ograničila, broj prijatelja znatno smanjila, no onih par kava, pivica i večerica s iskrenim i pozitivnim ljudima mi tako slatko sjednu. I tad ni za čim ne žalim. Imam svoju obitelj koju obožavam, divnog supruga i najdivnije dijete, posao koji volim (pa radim duplo), pozitivne ljude za prijatelje, index poslijediplomskog specijalističkog studija... i još puno toga što me čini sretnom. Imam puno želja koje me tjeraju naprijed. I želje i što je još bitnije: muža koji me podržava i lagano pogurne u realizaciji mojih ideja. 
Nisam tip žene koji sjedi i kuka. Dobro, ponekad jesam - ali u granicama. Ako mi nešto ne odgovara, nastojim to mijenjati. Evo, ovih dana svi se žale na nesnosne vrućine, zaboravljajući kako smo prošle godine tugovali za pravim ljetnim žegama. Ja ne prigovaram. Volim ljeto, iskreno možda više u brdu, uz rijeku negoli uz more, ali što je tu je. More uspred kuće, vani vruće, hello? Avantura počinje.
Vrućini i dosadi zaprijetim tako da sjednem u auto, upalim ''moja baka pleše rock'n'roll'' i do idućeg odredišta jurim s mojom curicom. 
Ujutro na plažu, popodne na slaju. U međuvremenu uživam, dakle: radim, kuham, plešem, pjevam, peglam (tenx mama jer si nekidan 2ipo sata peglanja pretvorila u moj odmor), ćakulam sa suprugom na telefon istovremeno mu tipkajući srcedrapajuće mailove, surfam najdražim blogovima... To je to. Meni je super. I vjerujem da ce biti tako i dalje. Avanture. Ljetne, zimske, proljetne, ma whatever. 

A mali update što se tiče logopedije i avantura: (NE)obožavam uključivanje random ljudi u odgoj mog djeteta. Konkretno mame djece od 3 godine koje vlastito dijete guraju u kolicima jer tako ''nesmetano mogu obaviti shopping''. Milim glasićem traže objašnjenja zašto mi je dijete nemirno i zašto vrišti nasred dućana. I trude ju je ''smiriti''. Gle, nemirna je jer ne zeli lutat' po dućanima nego se igrat' s onim psom kojeg je na ulazu vidila pored kante za smeće. I po mogućnosti, igrat' se i izljubit'. A ja kao pravi stručnjak sve to dopustim. I dopustim joj da pada na malu guzicu i trči dućanima jer obzirom na njenu dob očekujem određenu motoričku spretnost. I zato drage mame... dijete koje hoda, pustite da hoda, trči, pada. E, to su vam tek avanture. 

Sjetila sam se jedne priče iz 4. srednje o djevojčici bijele haljine i sniježno bijelih cipela. Što je pisac htio reći? Roditelji su je toliko štitili i čuvali od svega da nije nikada uspjela zaprljati svoje sniježno bijele cipelice. Pouka: smeđe je IN. Avanture poput kopanje u pijesku i valjanja u blatu su IN. I pitam se kad će smanjiti proizvodnju rozih cipelica za curice? Te iste roze nakon 2 dana nošenja postanu smeđe i iskreno mi bude malo neugodno. Malo puno. A tete u trgovini me čudno gledaju ako tražim i gledam sandale s police ''za dječake''. One tamno plave sandale, sa sidrom sa strane - žalim što nema broja 39.


Pozdravlja vas avanturistica, 
Teta Logopedica 

U zadnje vrijeme... #vol.2

... prati me onaj osjećaj kad pogledaš ljude koje voliš i zahvaljuješ na svakoj minuti provedenoj s njima, kad obožavaš svoj posao, kad si sretan i iscrpljen u isto vrijeme, kad gledajući svoje dijete spoznaš istinsku važnost slikovnica, kad pokušavaš milijun i jednu stvar strpati u dan od samo 24 sata, kad se smiješ korčulanskom naglasku svog djeteta, kad shvatiš da monolog od 20 minuta pred ogledalom djeluje terapeutski, kad i obožavaš i mrziš i more i brodove, kad želiš veći prostor za sebe pa shvatiš da je u malom stisnutom prostoru lakše podnijeti grmljavinu, kad mir i tišinu prekine riječ ''mama'', kad ona zapleše kad čuje Mišu Kovača, kad patiš za obiteljskim druženjima. E, taj osjećaj.

Ukratko, u zadnje vrijeme puno radim. Puno. 

To znaju oni koji čitaju ovaj blog pa me pitaju zašto ne pišem i gdje su sve one moje ideje i misli. Radim pa ne stignem. 

Ali, nadoknadit' ću sve.
Obećanje je tu. 

Teta Logopedica

Logopedionica

Moj raj na Zemlji. 

Ako se sjećate, nedavno sam se raspisala o logopedskim kabinetima. 
Mijenjala sam radna mjesta, no mogu reći da sam svoj mir, svoje utočište, ali i inspiraciju pronašla u svojih par kvadrata. Vrijeme je da predstavim jedan mali logopedski kutak u jednom jednako malom, ali slatkom centru. 

Terapijsko- edukativno -kreativni centar "LOGOPEDIONICA". 

Zašto Logopedionica? 
Logoped i radionice, terapija i kreativnost, učionica puna dječje vedrine.

Ako ste u blizini Splita, svratite u ovaj divan prostor... po savjet, na terapiju, predavanje ili radionicu. Nije bitno jeste li dijete ili odrasla osoba... u biti, svi smo mi djeca koja vremenom izgube ili misle da su izgubili onu dječju zaigranost i slobodu. 
E, tu smo mi da vam vratimo taj osjećaj, probudimo to dijete u vama i ono šarenilo koje jedva čeka da izleti van.

Terapijsko -edukativno' kreativni centar "LOGOPEDIONICA"
Makarska 40, 21000 Split
e-mail: logopedionica@gmail.com

I am speachless

Naslov ovog posta je totalni promašaj. Ja nikad nisam ''speachless''. 
Uvijek imam nešto za dodati, objasniti... osim kad procijenim i shvatim da je u razgovorima (monolozima!) s određenim ljudima bolje šutjeti i kimnuti glavom koji put negoli im objašnjavali suprotno - proteklih godina sam naučila da neki ljudi jednostavno ne prihvaćaju tuđe savjete i mišljenja. Oni sve znaju najbolje. Pozdrav takvim najboljim poznavateljima svega i svačega. Dakle... not speachless kind of girl... No, s druge strane, za jednog logopeda je u biti i u redu da je uvijek brbljav. Barem to misle moji prijatelji i rodbina. Jer dio definicije logopeda jest da su brbljavi. Prema njihovoj definiciji koja nije u potpunosti znanstveno utemeljena. Da nisam logoped, bila bih odvjetnik. Ili mozda ne. Definitivno ne. 
Dalje, društvene mreže su jako dobre za ispoljavanje svoje brbljavosti. Ali preporučam da ih ne koristite kao zamjenu za dobar, dugi, licem-u-lice razgovor. Društvene mreže su dobre za promidžbu vlastitih poslovnih pothvata, organizaciju događaja, promocije, ali i kupnju/prodaju raznih proizvoda. 
E, sad cu se zaustaviti na prodaji i kupnji. Ne, ne, ne prodajem logopedski kabinet i ne, ne kupujem logopedski materijal. 
Ovo je trenutak u kojem ja žalim što nemam i beauty blog, pa da napišem i pravu recenziju jednog proizvoda dekorativne kozmetike. 
Dakle, osim logopedije uz mene se vežu pojmovi reciklaža, vegetarijanstvo i prirodno (naravno, uz pojam skupljačice svega i svačega - to su samo neki od pojmova, hihi). 
Ako je prirodna kozmetika u pitanju odmah se javljam na mjesto pokusnog kunića, a kad uz to vidim proizvod i pročitam njegovo ime - izbezumim se. 
Šutnja postaje zlato. Ruž stvoren za osobu poput mene. 
Haha. 
Speachlees ruž.

Suradnja Loko kozmetike i Tete Logopedice sasvim jednog običnog dana, na blaženoj društvenoj mreži doživjela je vrhunac u obliku speachless ruža. Ruž je odličan, boja i tekstura obećavajući, postojanost nevjerojatna (upravo svjedočite revolucionalnim početcima logo-beauty-bloga, haha). 
Ovaj slatki proizvod u još slađem pakiranju me osvojio. Pretvorio u speachless osobu. Probajte i nećete požaliti. 
Osim toga, ovo je i idealan poklon svakoj logopedici za koju je primjereno da koji put i pristane na zavjet šutnje. Za neki veći/viši cilj. 
I eto, sad i ja koji put šutim. Da, šutim, al' s novim prirodnim ružem na usnama. A šutim samo da ne pomičem usne i da mi ruž tako dulje traje. 

Za kraj: znam da je za ovaj blog neočekivano da pišem o kozmetici, no kad već vidim da druge logopedice pišu o svojim odjevnim kombinacijama i stavljaju slike smiješnih manikura, pomislila sam - pa zašto ne bi ja napisala nešto o svom novom omiljenom ružu? 



Kissi kissi od Tete Logopedice

TOP 5 / logopedski kabineti

Znam da većina logopeda mašta o svom idealnom kabinetu... prostoru koji nam omogućava da dobro odradimo ono što najbolje znamo. Logopedsku terapiju. Već sam u postovima na početku svog pisanja bloga spomenula važnost boja, ovdje i ovdje. No, budimo realni, ponekad su upravo naši nadređeni zidari, maleri, arhitekti i dizajneri interijera, i misle, odnosno - uvjereni su da u malom skučenom prostoru s par slikovnica i extra (ali extra extra mini) sjedećom garniturom logoped može dati sve od sebe. I naravno da se frustracija ne pokazuje jer trebamo biti zadovoljni i zahvalni što uopće radimo, s obzirom na trenutno stanje u državi. 

Ok, 'ajmo sad o onim super uređenim san-snova-kabinetima. Prostorijama koje su kao iz časopisa, prostorije u kojima se osjećaš udobnije nego kod kuće. Jesu li tu nadređeni toliko savršeni i pomažu zaposlenicima da svoj posao obavljaju u ugodnom ambijentu ili je to ipak sam-svoj-šef situacija? 

Odlučila sam, iz vlastitog ugla gledanja, napisati par riječi o TOP 5 logopedskih kabineta. 

1. Privatni logopedski kabinet
Svi znamo što to znači: prostor po mjeri (!!!); veliki stol, mali stol, velike stolice, male stolice, tepih, parket, strunjača, ogledalo, police, ladice, ormari, knjige, slikovnice, didaktički materijal. Upravo sam u prethodnoj rečenici opremila svoj idealan prostor. Još malo boje, poneki crtež i - savršeno. Ovakav prostor je prostorija u kojoj radi samo logoped, blizu je ostalih stručnhaka koji nam pomažu u rješavanju problema. Kraće rečeno, dio smo tima, ali u timu svaki član ima svoj prostor i svi su sretni i zadovoljni. Ovo je top-naj-idealniji prosgor u mom idealnom svijetu.

2. Logoped u školi
Školski logopedsko-psiho-pedagoški kabinet - prostor koji može imati sve što i privatni ali ga dijelimo s još jednom (u najboljem slučaju samo jednom) osobom. Najčešće su to osobe s područja srodnim logopediji - psihologija ili pedogogija. Divno je imati stručnjake ovih profila uz sebe, no najveća mana je dijeljenje prostora. 

Kad ste u školi vrlo često registratori i ostala dokumentacija koju je potrebno godinama čuvati, zauzme i oduzme mjesto knjigama, slikovnicama i sl. 

Najveći savjet: potruditi se da ovo radno mjesto ne postane ured ( uz komp, printer, registratore i uredski stol, vrlo je lako uplašiti dijete uredskom atmosferom). Ideju za ovaj post dobila sam nakon što mi je jedna kolegica mailom poslala vijest da je konačno dobila svoja 3m2 - tralala - prenamjenjeno skladište. Bravo školstvo! Za to smo godinama učili - da umjesto metli i domestosa napravimo mjesta za knjige i olovke.

3. Logoped u vrtiću
Mini stol+mini stolice+mini ljudi. Obožavatelji djece na ovom radnom mjestu dolaze na svoje! Savjet : nemojte se previše opustiti i spustiti na mini razinu, ponekad je radi boljeg rezultata pokazati da ste bez obzira na svo to šarenilo, ipak odrasla osoba i autoritet.

4. Logoped u zdravstvenom sustavu
Ovo podrazumijeva bolnice, ambulante, poliklinike, toplice -vrlo često nas nazivaju doktoricama, i ''liječimo'' govor, jezik, traume i sve živo. Ponekad i slomljena srca. Za tu vrstu terapije vas ne uče na fakultetu.
Odlično mjesto, ukoliko volite spoj medicine-psihologije-logopedije.
Savjet: na ovom mjestu važno je potruditi se izjednačiti položaj liječnika i logopeda, ukazati na važnost logopeda i rane intervencije uslijed težih slučajeva (moždani udar, traumatske ozljede mozga i sl).

5. Logoped na fakultetu
Voljela bih više napisati o ovom radnom mjestu - logopedi javite se s iskustvima i idejama za novi post! 
Ovo mjesto nije ono o čemu maštamo kao studenti jer dojam nadmoćnih profesora učenje stavlja na prvo mjesto. No, kad završite fakultet i dođete na mjesto gdje se za vas uredi bivša ostava, patite za fakultetom i studentskim danima. I profesorima, naravno. I oni najstroži čije ste kolegije ponosno naučili za dobar (3), danas svakodnevno pozdravljate i srdačno grlite istovremeno im zahvaljujući što su vas nešto i naučili. Logopedi na ovom radnom mjestu (radno mjesto asistenta, znanstvenog novaka ili profesora) meni su osobno od velike koristi!


Ovaj TOP 5 nije formiran od najboljeg prema najgorem i suprotno. Više ga gledajte kao listu. Listu očekivanja, nadanja, želja... gdje su želje i realnost pomiješani nekom srećom, nesrećom ili možda lijenošću.

Mene zanima kojem mjestu vi pripadate?
Kakva su vaša iskustva? Pišite u komentarima ili na e-mail!


Pozdrav,

Teta Logopedica

Prijeti li vam ''ekranitis''?

Stručni tim Kabineta za ranu intervenciju u Zadaru nedavno nas je upoznao sa sve češćim "ekranitisom" - šaljivim nazivom opisujući ozbiljnu bolest modernog doba!

Nekad se smatralo da sredstva moderne tehnologije potiču kreativnost, toleranciju, obrazovanje - no zbog "prekomjerne upotrebe" danas ih promatramo kao izvorom brojnih problema zbog kojih sve više roditelja traži stručnu pomoć.

Iako djecu dovode zbog problema s govorom, teškoća u komuniciranju ili poremećaja pažnje, nitko od njih niti ne pomišlja kako je pozadini problema činjenica da njihova djeca dnevno provedu prekomjeran broj sati za ekranom. 

Roditelji na terapije ili savjetovanja dovode djecu od tri godine koja uopće ne govore ili, primjerice, pjevaju i broje samo na engleskom. Zašto? Zbog manjka komunikacije s roditeljima i viška konzumacije crtića na engleskom. Da se razumijemo, nekima je to ''fora'' i hvale se listom engleskih riječi kojima njihovo dijete raspolaže. 

Priče o tome kako televizije za bebu obrazuju i uče djecu najobičnija su prevara - dijete taj sadržaj ne uči već samo imitira bez razumijevanja jer ekran funkcionira na principu hipnoze!

Dijete se uči i razvija isključivo iz interakcije sa svojom okolinom, preko osjetila, jer za mališana od dvije godine crtić ili neki drugi sadržaj na ekranu predstavlja samo zbunjujući skup boja, zvukova i slika koje ono ne razumije jer ne razlikuje stvarnost od virtualnih slika. 

Stručni tim Kabineta za ranu intervenciju naglašava kako su upravo prve tri godine najvažnije jer je negativan utjecaj na tada najintenzivniji razvoj mozga najviše i izražen. 
Ako sinapse malog dječjeg mozga nisu aktivirane dodirom, mirisom, zvukovima već samo izložene ekranu, one se ne razvijaju i propadaju. 
Zato, upozoravaju stručnjaci, djeci do treće godine života televizor, kompjuter ili mobitel uopće ne smiju biti dostupni. 
Naime, preizloženost ekranima otupljuje osjetila, sputava maštu, jača neosjetljivost na nasilje i bol drugih, razvija kuturne stereotipe od najranije dobi. Polaskom u školu i problemi se počinju gomilati - problemi pažnje, djeca nemaju strpljenja čitati lektiru ili raditi složeniji zadatak jer im je mozak naučen na prebrzu izmjenu slika. 
Ne znaju se igrati, ne znaju uživati, agresivni su te imaju poremećaje spavanja.
Jedna od najgorih stvari je kad malo dijete naučite hraniti ispred ekrana. Zapravo ga šopate, jer je ono nesvijesno procesa hranjenja, ne uključuje osjetila niti komunicira. Na kraju imate malog ovisnika koji već do treće godine ne može jesti ako mu uz jelo niste servirali crtić. 
U suprotnom, odbija jesti. 

Za sve one koje ovi problemi muče, dobra je vijest da rješenja ima i da je na dohvat ruke!! Prvo se treba pomiriti s time da ekran nije dadilja, a zatim ih sve pogasiti i vratiti se u vlastito djetinjstvo: društvenim igrama u kojima sudjeluju i roditelji i djeca, izletima, uključivanju djece u svakodnevne kućanske poslove kroz igru. 

Bit svega je da se s djecom komunicira, pa se tako i crtić gleda i komentira u društvu roditelja. Na taj bi način ova dozirana izloženost ekranu uključivala logičko razmišljanje a ne samo puku imitaciju. Drastični potez gašenja ekrana je jedan od najboljih savjeta koji vam mogu pružiti. Smiješno je da u većini slučajeva roditelji to doživljavaju gore nego djeca: maleni vrlo brzo zaborave na ekrane i postanu ono što jesu - djeca koja se igraju, skaču, prljaju i u tome uživaju.

Budite roditelji, igrajte se s djetetom - nemojte svoj mir kupovati ekranima!!

Cijeli tekst možete pročitati ovdje.

Teta Logopedica

* izvor fotografije Pinterest