I am speachless

Naslov ovog posta je totalni promašaj. Ja nikad nisam ''speachless''. 
Uvijek imam nešto za dodati, objasniti... osim kad procijenim i shvatim da je u razgovorima (monolozima!) s određenim ljudima bolje šutjeti i kimnuti glavom koji put negoli im objašnjavali suprotno - proteklih godina sam naučila da neki ljudi jednostavno ne prihvaćaju tuđe savjete i mišljenja. Oni sve znaju najbolje. Pozdrav takvim najboljim poznavateljima svega i svačega. Dakle... not speachless kind of girl... No, s druge strane, za jednog logopeda je u biti i u redu da je uvijek brbljav. Barem to misle moji prijatelji i rodbina. Jer dio definicije logopeda jest da su brbljavi. Prema njihovoj definiciji koja nije u potpunosti znanstveno utemeljena. Da nisam logoped, bila bih odvjetnik. Ili mozda ne. Definitivno ne. 
Dalje, društvene mreže su jako dobre za ispoljavanje svoje brbljavosti. Ali preporučam da ih ne koristite kao zamjenu za dobar, dugi, licem-u-lice razgovor. Društvene mreže su dobre za promidžbu vlastitih poslovnih pothvata, organizaciju događaja, promocije, ali i kupnju/prodaju raznih proizvoda. 
E, sad cu se zaustaviti na prodaji i kupnji. Ne, ne, ne prodajem logopedski kabinet i ne, ne kupujem logopedski materijal. 
Ovo je trenutak u kojem ja žalim što nemam i beauty blog, pa da napišem i pravu recenziju jednog proizvoda dekorativne kozmetike. 
Dakle, osim logopedije uz mene se vežu pojmovi reciklaža, vegetarijanstvo i prirodno (naravno, uz pojam skupljačice svega i svačega - to su samo neki od pojmova, hihi). 
Ako je prirodna kozmetika u pitanju odmah se javljam na mjesto pokusnog kunića, a kad uz to vidim proizvod i pročitam njegovo ime - izbezumim se. 
Šutnja postaje zlato. Ruž stvoren za osobu poput mene. 
Haha. 
Speachlees ruž.

Suradnja Loko kozmetike i Tete Logopedice sasvim jednog običnog dana, na blaženoj društvenoj mreži doživjela je vrhunac u obliku speachless ruža. Ruž je odličan, boja i tekstura obećavajući, postojanost nevjerojatna (upravo svjedočite revolucionalnim početcima logo-beauty-bloga, haha). 
Ovaj slatki proizvod u još slađem pakiranju me osvojio. Pretvorio u speachless osobu. Probajte i nećete požaliti. 
Osim toga, ovo je i idealan poklon svakoj logopedici za koju je primjereno da koji put i pristane na zavjet šutnje. Za neki veći/viši cilj. 
I eto, sad i ja koji put šutim. Da, šutim, al' s novim prirodnim ružem na usnama. A šutim samo da ne pomičem usne i da mi ruž tako dulje traje. 

Za kraj: znam da je za ovaj blog neočekivano da pišem o kozmetici, no kad već vidim da druge logopedice pišu o svojim odjevnim kombinacijama i stavljaju slike smiješnih manikura, pomislila sam - pa zašto ne bi ja napisala nešto o svom novom omiljenom ružu? 



Kissi kissi od Tete Logopedice

TOP 5 / logopedski kabineti

Znam da većina logopeda mašta o svom idealnom kabinetu... prostoru koji nam omogućava da dobro odradimo ono što najbolje znamo. Logopedsku terapiju. Već sam u postovima na početku svog pisanja bloga spomenula važnost boja, ovdje i ovdje. No, budimo realni, ponekad su upravo naši nadređeni zidari, maleri, arhitekti i dizajneri interijera, i misle, odnosno - uvjereni su da u malom skučenom prostoru s par slikovnica i extra (ali extra extra mini) sjedećom garniturom logoped može dati sve od sebe. I naravno da se frustracija ne pokazuje jer trebamo biti zadovoljni i zahvalni što uopće radimo, s obzirom na trenutno stanje u državi. 

Ok, 'ajmo sad o onim super uređenim san-snova-kabinetima. Prostorijama koje su kao iz časopisa, prostorije u kojima se osjećaš udobnije nego kod kuće. Jesu li tu nadređeni toliko savršeni i pomažu zaposlenicima da svoj posao obavljaju u ugodnom ambijentu ili je to ipak sam-svoj-šef situacija? 

Odlučila sam, iz vlastitog ugla gledanja, napisati par riječi o TOP 5 logopedskih kabineta. 

1. Privatni logopedski kabinet
Svi znamo što to znači: prostor po mjeri (!!!); veliki stol, mali stol, velike stolice, male stolice, tepih, parket, strunjača, ogledalo, police, ladice, ormari, knjige, slikovnice, didaktički materijal. Upravo sam u prethodnoj rečenici opremila svoj idealan prostor. Još malo boje, poneki crtež i - savršeno. Ovakav prostor je prostorija u kojoj radi samo logoped, blizu je ostalih stručnhaka koji nam pomažu u rješavanju problema. Kraće rečeno, dio smo tima, ali u timu svaki član ima svoj prostor i svi su sretni i zadovoljni. Ovo je top-naj-idealniji prosgor u mom idealnom svijetu.

2. Logoped u školi
Školski logopedsko-psiho-pedagoški kabinet - prostor koji može imati sve što i privatni ali ga dijelimo s još jednom (u najboljem slučaju samo jednom) osobom. Najčešće su to osobe s područja srodnim logopediji - psihologija ili pedogogija. Divno je imati stručnjake ovih profila uz sebe, no najveća mana je dijeljenje prostora. 

Kad ste u školi vrlo često registratori i ostala dokumentacija koju je potrebno godinama čuvati, zauzme i oduzme mjesto knjigama, slikovnicama i sl. 

Najveći savjet: potruditi se da ovo radno mjesto ne postane ured ( uz komp, printer, registratore i uredski stol, vrlo je lako uplašiti dijete uredskom atmosferom). Ideju za ovaj post dobila sam nakon što mi je jedna kolegica mailom poslala vijest da je konačno dobila svoja 3m2 - tralala - prenamjenjeno skladište. Bravo školstvo! Za to smo godinama učili - da umjesto metli i domestosa napravimo mjesta za knjige i olovke.

3. Logoped u vrtiću
Mini stol+mini stolice+mini ljudi. Obožavatelji djece na ovom radnom mjestu dolaze na svoje! Savjet : nemojte se previše opustiti i spustiti na mini razinu, ponekad je radi boljeg rezultata pokazati da ste bez obzira na svo to šarenilo, ipak odrasla osoba i autoritet.

4. Logoped u zdravstvenom sustavu
Ovo podrazumijeva bolnice, ambulante, poliklinike, toplice -vrlo često nas nazivaju doktoricama, i ''liječimo'' govor, jezik, traume i sve živo. Ponekad i slomljena srca. Za tu vrstu terapije vas ne uče na fakultetu.
Odlično mjesto, ukoliko volite spoj medicine-psihologije-logopedije.
Savjet: na ovom mjestu važno je potruditi se izjednačiti položaj liječnika i logopeda, ukazati na važnost logopeda i rane intervencije uslijed težih slučajeva (moždani udar, traumatske ozljede mozga i sl).

5. Logoped na fakultetu
Voljela bih više napisati o ovom radnom mjestu - logopedi javite se s iskustvima i idejama za novi post! 
Ovo mjesto nije ono o čemu maštamo kao studenti jer dojam nadmoćnih profesora učenje stavlja na prvo mjesto. No, kad završite fakultet i dođete na mjesto gdje se za vas uredi bivša ostava, patite za fakultetom i studentskim danima. I profesorima, naravno. I oni najstroži čije ste kolegije ponosno naučili za dobar (3), danas svakodnevno pozdravljate i srdačno grlite istovremeno im zahvaljujući što su vas nešto i naučili. Logopedi na ovom radnom mjestu (radno mjesto asistenta, znanstvenog novaka ili profesora) meni su osobno od velike koristi!


Ovaj TOP 5 nije formiran od najboljeg prema najgorem i suprotno. Više ga gledajte kao listu. Listu očekivanja, nadanja, želja... gdje su želje i realnost pomiješani nekom srećom, nesrećom ili možda lijenošću.

Mene zanima kojem mjestu vi pripadate?
Kakva su vaša iskustva? Pišite u komentarima ili na e-mail!


Pozdrav,

Teta Logopedica

Prijeti li vam ''ekranitis''?

Stručni tim Kabineta za ranu intervenciju u Zadaru nedavno nas je upoznao sa sve češćim "ekranitisom" - šaljivim nazivom opisujući ozbiljnu bolest modernog doba!

Nekad se smatralo da sredstva moderne tehnologije potiču kreativnost, toleranciju, obrazovanje - no zbog "prekomjerne upotrebe" danas ih promatramo kao izvorom brojnih problema zbog kojih sve više roditelja traži stručnu pomoć.

Iako djecu dovode zbog problema s govorom, teškoća u komuniciranju ili poremećaja pažnje, nitko od njih niti ne pomišlja kako je pozadini problema činjenica da njihova djeca dnevno provedu prekomjeran broj sati za ekranom. 

Roditelji na terapije ili savjetovanja dovode djecu od tri godine koja uopće ne govore ili, primjerice, pjevaju i broje samo na engleskom. Zašto? Zbog manjka komunikacije s roditeljima i viška konzumacije crtića na engleskom. Da se razumijemo, nekima je to ''fora'' i hvale se listom engleskih riječi kojima njihovo dijete raspolaže. 

Priče o tome kako televizije za bebu obrazuju i uče djecu najobičnija su prevara - dijete taj sadržaj ne uči već samo imitira bez razumijevanja jer ekran funkcionira na principu hipnoze!

Dijete se uči i razvija isključivo iz interakcije sa svojom okolinom, preko osjetila, jer za mališana od dvije godine crtić ili neki drugi sadržaj na ekranu predstavlja samo zbunjujući skup boja, zvukova i slika koje ono ne razumije jer ne razlikuje stvarnost od virtualnih slika. 

Stručni tim Kabineta za ranu intervenciju naglašava kako su upravo prve tri godine najvažnije jer je negativan utjecaj na tada najintenzivniji razvoj mozga najviše i izražen. 
Ako sinapse malog dječjeg mozga nisu aktivirane dodirom, mirisom, zvukovima već samo izložene ekranu, one se ne razvijaju i propadaju. 
Zato, upozoravaju stručnjaci, djeci do treće godine života televizor, kompjuter ili mobitel uopće ne smiju biti dostupni. 
Naime, preizloženost ekranima otupljuje osjetila, sputava maštu, jača neosjetljivost na nasilje i bol drugih, razvija kuturne stereotipe od najranije dobi. Polaskom u školu i problemi se počinju gomilati - problemi pažnje, djeca nemaju strpljenja čitati lektiru ili raditi složeniji zadatak jer im je mozak naučen na prebrzu izmjenu slika. 
Ne znaju se igrati, ne znaju uživati, agresivni su te imaju poremećaje spavanja.
Jedna od najgorih stvari je kad malo dijete naučite hraniti ispred ekrana. Zapravo ga šopate, jer je ono nesvijesno procesa hranjenja, ne uključuje osjetila niti komunicira. Na kraju imate malog ovisnika koji već do treće godine ne može jesti ako mu uz jelo niste servirali crtić. 
U suprotnom, odbija jesti. 

Za sve one koje ovi problemi muče, dobra je vijest da rješenja ima i da je na dohvat ruke!! Prvo se treba pomiriti s time da ekran nije dadilja, a zatim ih sve pogasiti i vratiti se u vlastito djetinjstvo: društvenim igrama u kojima sudjeluju i roditelji i djeca, izletima, uključivanju djece u svakodnevne kućanske poslove kroz igru. 

Bit svega je da se s djecom komunicira, pa se tako i crtić gleda i komentira u društvu roditelja. Na taj bi način ova dozirana izloženost ekranu uključivala logičko razmišljanje a ne samo puku imitaciju. Drastični potez gašenja ekrana je jedan od najboljih savjeta koji vam mogu pružiti. Smiješno je da u većini slučajeva roditelji to doživljavaju gore nego djeca: maleni vrlo brzo zaborave na ekrane i postanu ono što jesu - djeca koja se igraju, skaču, prljaju i u tome uživaju.

Budite roditelji, igrajte se s djetetom - nemojte svoj mir kupovati ekranima!!

Cijeli tekst možete pročitati ovdje.

Teta Logopedica

* izvor fotografije Pinterest