Ciao 2015 godinoooo!

Vrijeme za oproštaj od 2015. godine. Uvijek kažu da slike govore milijun riječi, no ponekad zaboravim izvaditi mobitel ili fotić i zaustaviti taj trenutak, tu sliku koju ću s vremena na vrijeme pogledati s osmijehom. U ovoj godini bilo je puno veselih obiteljskih trenutaka, više šetnjica i igri u parkovima, ljuljanja, čitanja, hodanja, trčanja. Najponosnija sam na svoju obitelj. Na podršku koju mi pružaju. 

 

Ovu godinu obilježile su neke prekretnice u mom životu, a kad gledam brojku na kalendaru žalim što se za neke pothvate nisam odlučila i ranije. Jer sam, kao i u većini slučajeva, trebala više vjerovati u sebe. Ali vjerujem u nju i njega. I to iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. 

Ciao bella 2015!

Bila si izvrsna! 

Ova iduća će biti okrugla, izazovnija, napetija, nadam se i još veselija. 
Planovi su tu - odbrojavanje kreće. 

Teta Logopedica

Kreativnost na sunce

Već sam mudrovala o kreativnosti - koliko je ona značajna, koliko je trebamo podržavati, koliko je trebamo njegovati i tako dalje.
Promatrajući djecu koja sudjeluju na kreativnim radionicama, kao i voditeljicu radionice a.k.a moju-super-turbo-uber-kreativnu-sestru-glazbenicu-buduću-učiteljicu, vrlo je lako uočiti koliko su različiti od ostalih. 
Ali, krenimo od roditelja... postoje roditelji koji svoju djecu dovode na kreativne radionice samo da bi oni mogli imati malo mira. 
Prije koju godinu na takve roditelje bih kolutala očima. No, sada, i sama svjesna koliko dijete zahtjeva pažnje i roditeljske angažiranosti, ponekad dođem do točke kada samo želim onaj sat mira i vremena za tišinu. Dakle, ne sudim, već razumijem da mama ili tata žele malo samoće i odmora pa pošalju dijete na kreativnu radionicu. U svakom slučaju bolje takva radionica nego boravak u zagušenim igraonicama shopping centara. 

Svakim danom prolazim kraj jednog enormno velikog shooping centra u izgradnji. Govore da će biti najveći u RH. Kakva li će tek biti igraonica za klince? Bilo bi bolje da su novce iskoristili u prirodu, u stabla... jer evo na primjer, voljela bih da moj grad ima više zelenila i da parkovi za djecu nisu ljuljačke usred betonskog polja. 

Svaka tema nekako vuče i druge spoznaje. 

Al' 'ajdmo nazad na kreativnost. Postoje roditelji koji i sami odišu kreativnošću te se trude poticati kreativnost svog djeteta. Takvi roditelji su redoviti (za razliku od ove prethodne ''vrste'' roditelja) pa se potaknuti umjetničkim izražajem svog djeteta i sami zapišu za termin kreativnih radionica. I ponekad budu kreativniji od nas. Ponekad i više od ponekad. Hih! 
Sve u svemu, roditelj ima veliku ulogu. 
Kako u kreativnosti, tako i u cjelovitom rastu i razvoju vlastitog djeteta. Zašto su nam kreativne radionice s djecom korisne? Zašto su nam važne?  

Razvija se unutrašnji osjećaj posebne važnosti onoga što je predmet preokupacije. Stvaramo fleksibilnost mišljenja i ponašanja uz čvrst osjećaj nezavisnosti vlastitog mišljenja.  Sposobnost podnošenja neodređenih ili nejasnih situacija te spremnost prihvaćanja  izazova i svjesno preuzimanje rizika razvijamo kroz kreativne pothvate. Ono što je meni osobno jedan od najdražih crtica kad govorimo o važnosti kreativnih radionica jest nekonvencionalnost stavova, načina mišljenja i stila, visok stupanj samodiscipline i predanosti poslu te trenutak kad dijete sebe vidi/procjenjuje kao maštovitu, kreativnu i originalnu osobu.

Ovih par crtica je samo dio, a većina spomenutih osobina pridonosi realizaciji kreativnih potencijala koji postoje u pojedincu. Točka.

Kreativnost na sunce! 

Teta Logopedica

O maslinarstvu i drugarstvu

Postoji to "nešto" u cijelom tom događaju a.k.a "branje maslina". 
Rano ustajanje, trliš outfit, marenda na orošenoj travi, rasprave o kilogramima i litrama, općedruštveni savjeti i druženje. Mislim da nitko ne voli sam proces branja maslina zbog samih maslina. Kad ideš ''u masline'' - ideš radi ekipe. Ove godine nisam bila aktivni berač, ali to ne znači da sam bila manje aktivni promatrač.

Život bi nam bio jednostavniji da ga gledamo kao maslinarstvo. Ali i drugarstvo. Jer maslinarstvo sa sobom donosi drugarstvo. Prije su se na branjima, uz pancetu i rukom lomljenu pogaču družili odrasli, ali i djeca. Brojali smo ubrane masline, vježbali vještine skrivanja zgaženih jedinki, slušali savjete od kojih nam se dizala kosa na glavi jer smo u tim trenutcima bili prekul za sve oko nas. I sad vidim i osjećam  koliko mi ponekad nedostaju oni stari ljudi mog djetinjstva. Volim taj seljački stil života. Seljački u smislu zdravog življenja i veće uključenosti prirode. Taj zdravi život me doveo do ovoga što sam danas. Ona suočavanja s kokošima i torte od 12 domaćih jaja, ona vezivanja i prodavanja krizantema, čupanje trave oko milijun i jedne stabljike sezonskog povrća, temperature od +40 u plastenicima i... didove masline ispod Mosora.

U jednom drugom masliniku, na jednom drugom mjestu,u jedno drugo vrijeme gdje mi djeca preuzimamo ulogu odraslih - vode se razgovori o djeci. Našoj djeci. Pri tome beremo masline. Jer je u masliniku pod suncem lakše otvoriti dušu negoli u zatvorenom prostoru okružen uredskim materijalom. Gledaš svaku maslinu, iako negdje i krivo podrezana, daje plod. A dijete? Majko moja, toliko truda oko njega da se stalno misliš gdje su ti plodovi rada, kad će se vidjet, zašto se već ne vide, gdje griješimo, mi smo sigurno krivi, trebali smo ovako, trebali smo onako.... Život bi nam bio jednostavniji da ga gledamo kao maslinarstvo.  
Ma sigurno će neki od vas pomislit koliko luda mora bit' ova žena kad na logopedskom blogu priča i tipka o maslinama. Maslinarstvo i drugarstvo. Imam dojam da je prije sve bilo jednostavnije. Možda ne nužno bolje, ali jednostavnije i plemenitije. Konkretnih pothvata, konkretnih ciljeva i roditelja s konkretnim svim. 


Teta Logopedica

Knjiški moljac

Nedavno sam čitala kako žene od trenutka kada postanu majke, jako malo čitaju, pritom misleći na one žene koje prethodno gutaju knjigu za knjigom. Prvih mjeseci nakon rođenja moje medonjice, i sama sam upala u tu zamku..čekaj, čekaj - zamku? Mislim, sama sam si ju postavila! Trenutke koje je moje dijete provelo spavajući ja bi provodila na milijun načina, no u jednom trenutku sam odlučila da neće biti čišćenje i peglanje (:čitaj: umaranje), već odmor uz knjigu. 
Već sam odavno čula onu staru ''kad odmara beba, odmarajte i vi''. To i radim...na svoj način. I ovim putem i ovom prilikom, zahvaljujem mužu što ponekad, možda malo češće od ponekad, gledamo hrpe neopeglanog rublja i "kreativni" nered; ovo s kreativnim neredom su sigurno izmislili ljudi poput mene. Sve je to kao neki znanstveni eksperiment. I meni je super biti dio znanosti, hihi. Stoga čitam, dakle postojim. Čitam svašta korisno, stručno i popularno. A čita i moja medonjica. Čitao bi i moj muž, ali on ne stigne jer ponekad mora obaviti i svoje i moje poslove. Hvala ti, ti si najbolji. 

Dakle, knjiški moljac će biti blok vezan uz čitanje, knjige i časopise koje planiram podijeliti s vama. Naravno, uz neku vrstu male recenzije. Ah, nadobudne logopedice... Dakle, knjiški moljac u akciji. I budimo realni, mislim da će recenzije uključivati uglavnom dječje slikovnice, knjige i časopise.

Sad smo u fazi Maša-i-medo koja me fascinira. 
Jučer sam plakala na jednu epizodu. 
Muž i ja. Medo i Maša su postali dio obitelji, dio nas. OMG. 
Više o tome nekom drugom prilikom. 


Pozdravlja vas Teta Logopedica!

spec.mag.log.dr.sc.mama

Jesenske, kišovite dane i umor pokušavam kontrolirati knjigama i naravno cappuccinom od vanilije. Jer naravno, drugačije ne ide. Nescaffe promidžba, molim lijepo jedan paketić zbog reklame. Vanilija, može. 

No, da se vratim na stvar. Prošlo ili bolje rečeno proletjelo, ljeto i oni dugi sunčani dani. Jesen, kabanica i kišne lokvice. Dovoljan broj asocijacija koji me podsjeti na odmor. Nekako je ovo postala prva godina u kojoj na pomisao odmora (bilo kakve vrste) nisam usmjerena na pečate u putovnici već na istinsko odmaranje. Uz nju. Razmišljam o njoj i njemu. Uvijek su asocijacija broj 1. Previše radim. Danas mi je rekla susjeda "Pa kad ćeš na godišnji? Nećeš? Ma ti si uvik negdi... ti stalno radiš...". Blablabla. Da, fakat, stvarno, zaista - katastrofa. Ljudi me poznaju kao osobu koja je stalno u pogonu, stalno u strci. Ali, ne tuži se, ne prigovara. 

Relacija Zagreb-Split ponekad umara više od očekivanog, a rastuži kad pojedeš dobar wok pa se sjetiš da bi ga i s njima podijelila. Dok se ljuljaju na ljuljački u parku, mama uči. I tako neprestano. Dok ona ne kaže stop. A kaže ga u obliku ispada bijesa. Prije nije bilo Nje, pa je bilo drukčije. Sada ponekad zaboravljam da se više igram s drugom djecom, na terapijama, da savjetujući druge roditelje zaboravljam to isto primijeniti i s Njom. 
Halo - drugi logopedi koji čitate ovaj blog? Pronalazite li se u ovim riječima?!? Sve više postajem roditelj koji trči za drugom djecom, koji energiju usmjerava na teškoće negoli na uživanje u bezbrižnom djetinjstvu svog djeteta.  
Razmišljala sam danas o njoj. Da je pitam tko je tvoja nama. I pitam je. Ona pokaze prstom na mene i kaže mama. Da. Ona. Ja. Žena, majka, kćer, logopedica, blogerica, poduzetnica, kreativka, osoba s OIBom, tekućim računom, redovitom plaćom i hrpom briga. 
A njoj tako jednostavno - samo mama. 
Ponekad zaboravljam u trenutcima biti samo mama. 
Joj, medonjice moja, oprosti mi jer se ponekad, malo češće od ponekad, usmjerim na sve ono oko nas, a manje na nas. 
Oprosti jer ponekad, malo češće od ponekad, posao donosim kući pa s tatom moraš slušati moje žalopojke i zgroženost cijelim ovim sustavom i roditeljima koji nisu prijatelji svoje djece. 
Oprosti jer ponekad, malo češće od ponekad, pomažem drugoj djeci ne gledajući tebe i tvoju želju za druženjem s mamom. 
Oprosti jer ponekad, malo češće od ponekad, analiziram tvoje ponašanje i igru umjesto da sve pustim da ide svojim tokom i da prestanem biti štreber s razvojnom ljestvicom u ruci. 
Oprosti jer ponekad u njihovim očima vidim tebe pa mi bude žao što ne učim tako s tobom i što češće ne gledamo svijet oko nas. 
Volim te. Ti si meni sve. 

Ok - ovo je trenutak u kojem je ovaj blog postao osoban. 
Svi stalkeri, blago vam se. Sad znate malo više o meni. Ženi koja je do sada prošla kroz samo 17 zemalja svijeta i žudi za danima kad će sve te karte gradova moći proslijediti njoj. Jer ona je meni sve. Ona i on, da se razumijemo. Jer da njega nema, ne bi bilo ni nje, a ni mog poslovnog duha. 
Mala L - ime ti je apsolutni pogodak, za nas si upravo ono što ti ime kaže, simbol uspjeha i pobjede. I na kraju svega - izbriši ono spec,mag, log i sve druge skraćenice. 
Ja sam samo jedna mama. 
I sasvim slučajno pišem blog.

Teta Logopedica

Ljetne avanture

Ovaj pojam lagano dobiva novo značenje. 
Ljeto, more, sunce, bez koktela i bez prženja na suncu. 
Onaj godišnji odmor koji je u biti godišnji odmor tvog djeteta jer postaje centar tvog svijeta, a druženja koja uključuju kuglu sladoleda od vanilije postaju vrhunac svih ljetnih provoda. Sladoled i kratke obiteljske šetnje uz more. Kratke jer nam posao onemogućava da kao obitelj budemo skupa cijelo vrijeme, no zato medonjica prema svakoj barci, trajektu ili jedrilici maše vičući ''tataaaaa''. 

Neki dan sam pročitala članac jedne blogerice u kojem žali za prošlim vremenima, za stvarima koje nije dobila, mjestima koje nije vidjela, događajima koje nije iskusila. Čitam i razmišljam jesam li i sama takva. Česta druženja s prijateljima sam ograničila, broj prijatelja znatno smanjila, no onih par kava, pivica i večerica s iskrenim i pozitivnim ljudima mi tako slatko sjednu. I tad ni za čim ne žalim. Imam svoju obitelj koju obožavam, divnog supruga i najdivnije dijete, posao koji volim (pa radim duplo), pozitivne ljude za prijatelje, index poslijediplomskog specijalističkog studija... i još puno toga što me čini sretnom. Imam puno želja koje me tjeraju naprijed. I želje i što je još bitnije: muža koji me podržava i lagano pogurne u realizaciji mojih ideja. 
Nisam tip žene koji sjedi i kuka. Dobro, ponekad jesam - ali u granicama. Ako mi nešto ne odgovara, nastojim to mijenjati. Evo, ovih dana svi se žale na nesnosne vrućine, zaboravljajući kako smo prošle godine tugovali za pravim ljetnim žegama. Ja ne prigovaram. Volim ljeto, iskreno možda više u brdu, uz rijeku negoli uz more, ali što je tu je. More uspred kuće, vani vruće, hello? Avantura počinje.
Vrućini i dosadi zaprijetim tako da sjednem u auto, upalim ''moja baka pleše rock'n'roll'' i do idućeg odredišta jurim s mojom curicom. 
Ujutro na plažu, popodne na slaju. U međuvremenu uživam, dakle: radim, kuham, plešem, pjevam, peglam (tenx mama jer si nekidan 2ipo sata peglanja pretvorila u moj odmor), ćakulam sa suprugom na telefon istovremeno mu tipkajući srcedrapajuće mailove, surfam najdražim blogovima... To je to. Meni je super. I vjerujem da ce biti tako i dalje. Avanture. Ljetne, zimske, proljetne, ma whatever. 

A mali update što se tiče logopedije i avantura: (NE)obožavam uključivanje random ljudi u odgoj mog djeteta. Konkretno mame djece od 3 godine koje vlastito dijete guraju u kolicima jer tako ''nesmetano mogu obaviti shopping''. Milim glasićem traže objašnjenja zašto mi je dijete nemirno i zašto vrišti nasred dućana. I trude ju je ''smiriti''. Gle, nemirna je jer ne zeli lutat' po dućanima nego se igrat' s onim psom kojeg je na ulazu vidila pored kante za smeće. I po mogućnosti, igrat' se i izljubit'. A ja kao pravi stručnjak sve to dopustim. I dopustim joj da pada na malu guzicu i trči dućanima jer obzirom na njenu dob očekujem određenu motoričku spretnost. I zato drage mame... dijete koje hoda, pustite da hoda, trči, pada. E, to su vam tek avanture. 

Sjetila sam se jedne priče iz 4. srednje o djevojčici bijele haljine i sniježno bijelih cipela. Što je pisac htio reći? Roditelji su je toliko štitili i čuvali od svega da nije nikada uspjela zaprljati svoje sniježno bijele cipelice. Pouka: smeđe je IN. Avanture poput kopanje u pijesku i valjanja u blatu su IN. I pitam se kad će smanjiti proizvodnju rozih cipelica za curice? Te iste roze nakon 2 dana nošenja postanu smeđe i iskreno mi bude malo neugodno. Malo puno. A tete u trgovini me čudno gledaju ako tražim i gledam sandale s police ''za dječake''. One tamno plave sandale, sa sidrom sa strane - žalim što nema broja 39.


Pozdravlja vas avanturistica, 
Teta Logopedica 

U zadnje vrijeme... #vol.2

... prati me onaj osjećaj kad pogledaš ljude koje voliš i zahvaljuješ na svakoj minuti provedenoj s njima, kad obožavaš svoj posao, kad si sretan i iscrpljen u isto vrijeme, kad gledajući svoje dijete spoznaš istinsku važnost slikovnica, kad pokušavaš milijun i jednu stvar strpati u dan od samo 24 sata, kad se smiješ korčulanskom naglasku svog djeteta, kad shvatiš da monolog od 20 minuta pred ogledalom djeluje terapeutski, kad i obožavaš i mrziš i more i brodove, kad želiš veći prostor za sebe pa shvatiš da je u malom stisnutom prostoru lakše podnijeti grmljavinu, kad mir i tišinu prekine riječ ''mama'', kad ona zapleše kad čuje Mišu Kovača, kad patiš za obiteljskim druženjima. E, taj osjećaj.

Ukratko, u zadnje vrijeme puno radim. Puno. 

To znaju oni koji čitaju ovaj blog pa me pitaju zašto ne pišem i gdje su sve one moje ideje i misli. Radim pa ne stignem. 

Ali, nadoknadit' ću sve.
Obećanje je tu. 

Teta Logopedica