ponedjeljak, 11. siječnja 2016.

Gđica. Varalica

Ovako izgleda moja priča. 
Htjeli smo dijete i dobili jednu prekrasnu malu curicu. Kad očekujete dijete, očekuje upravo ono dijete iz reklama za dječje šampone, pelene, sva ona slatka buđenja a.k.a roditelji i beba u sredini, fino namješten doručak (tko ga je spremio, hello?)... sve fino, divno i krasno. Oni dječji osmijesi u usporenim snimkama navedu vas da i vi poželite to malo divno biće uz sebe. Dok ste trudni razmišljate o tom djetetu, pokušavate ga vizualizirati. Ja sam se nekako pripremila za malo crno dijete, a dobila plavušu s loknicama, koju sam naravno oduvijek priželjkivala (bombardirana reklamama, thank you). Bila sam neka dobra trudnica. Nisam puno zahtijevala (u biti nisam uopće zahtijevala!), zdravo sam se hranila i bila u pokretu. Kad je došao termin poroda, kao prava štreberica bila sam dobro pripremljena i spremna na sve. Tako sam na dan D ušetala u rodilište sa slavnom ''dobar dan, ja sam došla roditi''. I eto - rodila. U torbu sam spremila sve. Barem sam tako smatrala. Poslije sam, točnije nakon pola dana, shvatila da nismo kupili ni bočicu za bebu ni dudu varalicu. Nisam na njih mislila jer nisam ni smatrala da će mi trebati. 

Gđica. Bočica i Gđica. Duda varalica. 


Ovo je tema o kojoj volim voditi rasprave. Voditi i sudjelovati. Duda Varalica. Moja TOP tema od kada sam postala majka. Dakle, ovako... spas za majku ili utjeha za bebu.
Zamislite situaciju... beba plače? Ma neeee... ona vrišti i želi nešto sad i odmah. Vi ne znate što želi, frustracija i suze (vaše!), intenzitet plakanja vas muči jer očekujete da bi netko od vaših dragih susjeda mogao svaki tren pokucati na vrata. E, pa ovako. 
Postoje dvije ''vrste'' roditelja... ili možda više, ali to je već jedna druga tema. Dakle, jedni roditelji će zgrabiti dudu varalicu, zavarati dijete i ono će se smiriti. Bravo za dosjetljivost. Bravo za izum. No, jeste li svjesni da je to samo trenutno? I da će donijeti samo veće probleme. Druga ''vrsta'' roditelja će ignorirati pojam dude varalice, pokušati smiriti dijete, a možda i susjede. Ma, briga vas za susjede. Nek' se odsele ako im ne odgovara sredina. Vi sigurno nećete. Uostalom, ako i sami imaju dijete, sigurno imaju i razumijevanja. Kako bilo, kao roditelju, na kraju vam je važno utješiti dijete i zato ćete dudu smatrati spasonosnim rješenjem kad sve druge metode smirivanja neće upaliti. To je normalno i sasvim u redu, ali treba znati da se neke bebe mogu utješiti nošenjem, dojenjem i presvlačenjem, a neke imaju toliko jako izražen prirodni instinkt sisanja da se jednostavno ne mogu zasititi sisanja pa čak i kada nisu gladne. Takvim bebama i roditeljima očito duda varalica - treba.

Kako duda često djeci prijeđe u naviku, mnogi roditelji ne žele djecu uopće upoznati s dudom kako poslije ne bi imali problema s odvikavanjem. Protivnici dude tvrde kako ona djetetu nije potrebna, ni kao utjeha ni kao pomoć za uspavljivanje. Smatraju da tu naviku nameću odrasli dajući je djetetu čim se uznemiri ili zaplače. No, neki mališani svoju potrebu onda pokažu cuclajući šakicu, palac, usnu, igračke i sl. Pedijatri danas ne brane dude, ali se ograđuju kada se postavlja pitanje "za ili protiv".


Kada djetetu ne biste trebali ponuditi dudu?
U prvim danima kad pokušavate uspostaviti dojenje, u trenucima kad je dijete gladno i plače. Provjerite prvo radi li se možda o gladi, potrebi za vašom blizinom ili plače jer mu smetaju pune pelene.

O održavanju i korištenju dude varalice nemam ništa pametno za reći. Na svim onim kartonskim pakiranjima jasno pišu savjeti o steriliziranju i sl. To pročitajte. 
Ono što vam mogu savjetovati jest da ne stavljajte dudu u šećer ili med jer tako dodatno štetite djetetovim zubićima. Ne vežite dudu djetetu oko vrata ili za krevetić jer postoji opasnost da se ne uguši vrpcom. Primjetila sam porast popularnosti tih vrpci zbog raznoraznih dekoracija, bliještećih detalja... znam da je divno, krasno i slatko, ali jednako je slatko (možda čak i više) djetetovo brbljanje dok te dude nema.

Ljudi koji su veći stručnjaci od mene informirali su svijet o tome da duda može usporiti razvoj govora te uzrokovati probleme s rastom i položajem zubi te da je važno odviknuti dijete od dude do prvog rođendana pošto kasnije odvikavanje može biti teže. Ono što je u prvim trenutcima bio spas, kasnije postaje problem - reagirajte na vrijeme.  


Teta Logopedica



četvrtak, 7. siječnja 2016.

Kako biti dobar roditelj?


To je jedna od prvih rečenica kad gledate svoje dijete dok vrišti, dok se baca po podu, a vi u međuvremenu razmišljate gdje ste pogriješili optužujući pritom sebe, svog partnera ili pak rodbinu. Rodbinu ili tete čuvalice je najlakše i najbrže optužiti iako u biti griješite. Vi ste roditelj. Vi ste temelj i sve počinje od vas. Točka.

Prve lekcije o tome kako biti roditelj naučili smo još dok smo i sami bili djeca. Odrasli koji su nas odgajali pokazali su nam kako biti roditelj. Gledajući i slušajući sebe dok komuniciram ili se igram sa svojim djetetom, ja uvijek-  ali baš uvijek, vidim svoju majku. Obzirom na to kako sam ''ispala'' poprilično ok osoba, mislim da je odradila super posao. Tako da se nadam da ću i ja.


Uglavnom, većina nas se brine o svojoj djeci na isti način na koji su se naše obitelji brinule o nama. Koristimo pravila, tradiciju pa čak i iste riječi koje su se koristile u našoj obitelji. Doduše, moja majka sigurno nikad nije vikala ''ostavi tablet, ne prčkaj po mobitelu, ugasi televiziju''. Za tablet sam čula duuugo nakon diplome, mobitel se koristio isključivo za pozive, televiziju sam gledala rijetko i to uglavnom ono što bi nam odrasli diktatori dopustili (ne, ti diktatori nisu moji roditelji).  No, kad sagledam cjelokupni odgoj i ulogu mojih roditelja, vidim da je sve što su učinili i/ili rekli, bilo sasvim u redu. Iako se u milijun stvari činilo da su bezobrazni i da ne razumiju, sad vidim da bi postupila, odnosno da ću postupiti identično kad moja kćer dosegne određene godine.

Dobre i loše metode odgoja koje su koristili naši djedovi i bake pruzeli su naši roditelji, a ond naših roditelja mi. I ako ne naučimo nove vještine odgoja, ponašamo se prema djeci na isti način. Ja primjerice, mijenjam neke stvari jer me struka naučila - vidim koliko mi znanje stečeno na fakultetu koristi ne samo u radu, već i u odgoju i životu općenito.


Bitno je naglasiti da se obrazac neadekvatnog roditeljstva može prekinuti. Niti jedan roditelj nije savršen i svi se osjećamo loše kad griješimo. Svi kažemo i činimo stvari koje bismo onda htjeli ispraviti. Svi želimo znati kako bismo se mogli poboljšati.


Davno sam naišla na jednu jako zanimljivo brošuru ''Kako biti dobar roditelj'', a u njoj se nalazi niz savjeta i ideja koje se mogu isprobati, tako da ju svakako preporučam kao temelj koji će vam pomoći da razmislite i izgradite nove navike u roditeljstvu.


Pozdravlja vas Teta Logopedica koja također iz dana u dan UČI kako biti dobar roditelj. 



* Kako biti dobar roditelj (G. Buljan Flander, A. Karlović, A,. Klapan, I. Prvčić, M. Rister, M. Sarađen); Hrabri telefon 0800 0800
ISBN: 978-953-7486-11-2

ponedjeljak, 4. siječnja 2016.

Ciao 2015 godinoooo!

Vrijeme za oproštaj od 2015. godine. Uvijek kažu da slike govore milijun riječi, no ponekad zaboravim izvaditi mobitel ili fotić i zaustaviti taj trenutak, tu sliku koju ću s vremena na vrijeme pogledati s osmijehom. U ovoj godini bilo je puno veselih obiteljskih trenutaka, više šetnjica i igri u parkovima, ljuljanja, čitanja, hodanja, trčanja. Najponosnija sam na svoju obitelj. Na podršku koju mi pružaju. 


Ovu godinu obilježile su neke prekretnice u mom životu, a kad gledam brojku na kalendaru žalim što se za neke pothvate nisam odlučila i ranije. Jer sam, kao i u većini slučajeva, trebala više vjerovati u sebe. Ali vjerujem u nju i njega. I to iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. 


Ciao bella 2015!

Bila si izvrsna! 

Ova iduća će biti okrugla, izazovnija, napetija, nadam se i još veselija. 
Planovi su tu - odbrojavanje kreće. 


Teta Logopedica

petak, 18. prosinca 2015.

Kreativnost na sunce


Već sam mudrovala o kreativnosti - koliko je ona značajna, koliko je trebamo podržavati, koliko je trebamo njegovati i tako dalje.
Promatrajući djecu koja sudjeluju na kreativnim radionicama, kao i voditeljicu radionice a.k.a moju-super-turbo-uber-kreativnu-sestru-glazbenicu-buduću-učiteljicu, vrlo je lako uočiti koliko su različiti od ostalih. 
Ali, krenimo od roditelja... postoje roditelji koji svoju djecu dovode na kreativne radionice samo da bi oni mogli imati malo mira. 
Prije koju godinu na takve roditelje bih kolutala očima. No, sada, i sama svjesna koliko dijete zahtjeva pažnje i roditeljske angažiranosti, ponekad dođem do točke kada samo želim onaj sat mira i vremena za tišinu. Dakle, ne sudim, već razumijem da mama ili tata žele malo samoće i odmora pa pošalju dijete na kreativnu radionicu. U svakom slučaju bolje takva radionica nego boravak u zagušenim igraonicama shopping centara. 

Svakim danom prolazim kraj jednog enormno velikog shooping centra u izgradnji. Govore da će biti najveći u RH. Kakva li će tek biti igraonica za klince? Bilo bi bolje da su novce iskoristili u prirodu, u stabla... jer evo na primjer, voljela bih da moj grad ima više zelenila i da parkovi za djecu nisu ljuljačke usred betonskog polja. 

Svaka tema nekako vuče i druge spoznaje. 

Al' 'ajdmo nazad na kreativnost. Postoje roditelji koji i sami odišu kreativnošću te se trude poticati kreativnost svog djeteta. Takvi roditelji su redoviti (za razliku od ove prethodne ''vrste'' roditelja) pa se potaknuti umjetničkim izražajem svog djeteta i sami zapišu za termin kreativnih radionica. I ponekad budu kreativniji od nas. Ponekad i više od ponekad. Hih! 
Sve u svemu, roditelj ima veliku ulogu. 
Kako u kreativnosti, tako i u cjelovitom rastu i razvoju vlastitog djeteta. Zašto su nam kreativne radionice s djecom korisne? Zašto su nam važne?  




Razvija se unutrašnji osjećaj posebne važnosti onoga što je predmet preokupacije. Stvaramo fleksibilnost mišljenja i ponašanja uz čvrst osjećaj nezavisnosti vlastitog mišljenja.  Sposobnost podnošenja neodređenih ili nejasnih situacija te spremnost prihvaćanja  izazova i svjesno preuzimanje rizika razvijamo kroz kreativne pothvate. Ono što je meni osobno jedan od najdražih crtica kad govorimo o važnosti kreativnih radionica jest nekonvencionalnost stavova, načina mišljenja i stila, visok stupanj samodiscipline i predanosti poslu te trenutak kad dijete sebe vidi/procjenjuje kao maštovitu, kreativnu i originalnu osobu.


Ovih par crtica je samo dio, a većina spomenutih osobina pridonosi realizaciji kreativnih potencijala koji postoje u pojedincu. Točka.

Kreativnost na sunce! 

Teta Logopedica








nedjelja, 8. studenoga 2015.

O maslinarstvu i drugarstvu



Postoji to "nešto" u cijelom tom događaju a.k.a "branje maslina". 
Rano ustajanje, trliš outfit, marenda na orošenoj travi, rasprave o kilogramima i litrama, općedruštveni savjeti i druženje. Mislim da nitko ne voli sam proces branja maslina zbog samih maslina. Kad ideš ''u masline'' - ideš radi ekipe. Ove godine nisam bila aktivni berač, ali to ne znači da sam bila manje aktivni promatrač.


Život bi nam bio jednostavniji da ga gledamo kao maslinarstvo. Ali i drugarstvo. Jer maslinarstvo sa sobom donosi drugarstvo. Prije su se na branjima, uz pancetu i rukom lomljenu pogaču družili odrasli, ali i djeca. Brojali smo ubrane masline, vježbali vještine skrivanja zgaženih jedinki, slušali savjete od kojih nam se dizala kosa na glavi jer smo u tim trenutcima bili prekul za sve oko nas. I sad vidim i osjećam  koliko mi ponekad nedostaju oni stari ljudi mog djetinjstva. Volim taj seljački stil života. Seljački u smislu zdravog življenja i veće uključenosti prirode. Taj zdravi život me doveo do ovoga što sam danas. Ona suočavanja s kokošima i torte od 12 domaćih jaja, ona vezivanja i prodavanja krizantema, čupanje trave oko milijun i jedne stabljike sezonskog povrća, temperature od +40 u plastenicima i... didove masline ispod Mosora.


U jednom drugom masliniku, na jednom drugom mjestu,u jedno drugo vrijeme gdje mi djeca preuzimamo ulogu odraslih - vode se razgovori o djeci. Našoj djeci. Pri tome beremo masline. Jer je u masliniku pod suncem lakše otvoriti dušu negoli u zatvorenom prostoru okružen uredskim materijalom. Gledaš svaku maslinu, iako negdje i krivo podrezana, daje plod. A dijete? Majko moja, toliko truda oko njega da se stalno misliš gdje su ti plodovi rada, kad će se vidjet, zašto se već ne vide, gdje griješimo, mi smo sigurno krivi, trebali smo ovako, trebali smo onako.... Život bi nam bio jednostavniji da ga gledamo kao maslinarstvo.  
Ma sigurno će neki od vas pomislit koliko luda mora bit' ova žena kad na logopedskom blogu priča i tipka o maslinama. Maslinarstvo i drugarstvo. Imam dojam da je prije sve bilo jednostavnije. Možda ne nužno bolje, ali jednostavnije i plemenitije. Konkretnih pothvata, konkretnih ciljeva i roditelja s konkretnim svim. 


Teta Logopedica



petak, 30. listopada 2015.

Knjiški moljac


Nedavno sam čitala kako žene od trenutka kada postanu majke, jako malo čitaju, pritom misleći na one žene koje prethodno gutaju knjigu za knjigom. Prvih mjeseci nakon rođenja moje medonjice, i sama sam upala u tu zamku..čekaj, čekaj - zamku? Mislim, sama sam si ju postavila! Trenutke koje je moje dijete provelo spavajući ja bi provodila na milijun načina, no u jednom trenutku sam odlučila da neće biti čišćenje i peglanje (:čitaj: umaranje), već odmor uz knjigu. 
Već sam odavno čula onu staru ''kad odmara beba, odmarajte i vi''. To i radim...na svoj način. I ovim putem i ovom prilikom, zahvaljujem mužu što ponekad, možda malo češće od ponekad, gledamo hrpe neopeglanog rublja i "kreativni" nered; ovo s kreativnim neredom su sigurno izmislili ljudi poput mene. Sve je to kao neki znanstveni eksperiment. I meni je super biti dio znanosti, hihi. Stoga čitam, dakle postojim. Čitam svašta korisno, stručno i popularno. A čita i moja medonjica. Čitao bi i moj muž, ali on ne stigne jer ponekad mora obaviti i svoje i moje poslove. Hvala ti, ti si najbolji. 

Dakle, knjiški moljac će biti blok vezan uz čitanje, knjige i časopise koje planiram podijeliti s vama. Naravno, uz neku vrstu male recenzije. Ah, nadobudne logopedice... Dakle, knjiški moljac u akciji. I budimo realni, mislim da će recenzije uključivati uglavnom dječje slikovnice, knjige i časopise.

Sad smo u fazi Maša-i-medo koja me fascinira. 
Jučer sam plakala na jednu epizodu. 
Muž i ja. Medo i Maša su postali dio obitelji, dio nas. OMG. 
Više o tome nekom drugom prilikom. 


Pozdravlja vas Teta Logopedica!



ponedjeljak, 19. listopada 2015.

spec.mag.log.dr.sc.mama


Jesenske, kišovite dane i umor pokušavam kontrolirati knjigama i naravno cappuccinom od vanilije. Jer naravno, drugačije ne ide. Nescaffe promidžba, molim lijepo jedan paketić zbog reklame. Vanilija, može. 

No, da se vratim na stvar. Prošlo ili bolje rečeno proletjelo, ljeto i oni dugi sunčani dani. Jesen, kabanica i kišne lokvice. Dovoljan broj asocijacija koji me podsjeti na odmor. Nekako je ovo postala prva godina u kojoj na pomisao odmora (bilo kakve vrste) nisam usmjerena na pečate u putovnici već na istinsko odmaranje. Uz nju. Razmišljam o njoj i njemu. Uvijek su asocijacija broj 1. Previše radim. Danas mi je rekla susjeda "Pa kad ćeš na godišnji? Nećeš? Ma ti si uvik negdi... ti stalno radiš...". Blablabla. Da, fakat, stvarno, zaista - katastrofa. Ljudi me poznaju kao osobu koja je stalno u pogonu, stalno u strci. Ali, ne tuži se, ne prigovara. 

Relacija Zagreb-Split ponekad umara više od očekivanog, a rastuži kad pojedeš dobar wok pa se sjetiš da bi ga i s njima podijelila. Dok se ljuljaju na ljuljački u parku, mama uči. I tako neprestano. Dok ona ne kaže stop. A kaže ga u obliku ispada bijesa. Prije nije bilo Nje, pa je bilo drukčije. Sada ponekad zaboravljam da se više igram s drugom djecom, na terapijama, da savjetujući druge roditelje zaboravljam to isto primijeniti i s Njom. 
Halo - drugi logopedi koji čitate ovaj blog? Pronalazite li se u ovim riječima?!? Sve više postajem roditelj koji trči za drugom djecom, koji energiju usmjerava na teškoće negoli na uživanje u bezbrižnom djetinjstvu svog djeteta.  
Razmišljala sam danas o njoj. Da je pitam tko je tvoja nama. I pitam je. Ona pokaze prstom na mene i kaže mama. Da. Ona. Ja. Žena, majka, kćer, logopedica, blogerica, poduzetnica, kreativka, osoba s OIBom, tekućim računom, redovitom plaćom i hrpom briga. 
A njoj tako jednostavno - samo mama. 
Ponekad zaboravljam u trenutcima biti samo mama. 
Joj, medonjice moja, oprosti mi jer se ponekad, malo češće od ponekad, usmjerim na sve ono oko nas, a manje na nas. 
Oprosti jer ponekad, malo češće od ponekad, posao donosim kući pa s tatom moraš slušati moje žalopojke i zgroženost cijelim ovim sustavom i roditeljima koji nisu prijatelji svoje djece. 
Oprosti jer ponekad, malo češće od ponekad, pomažem drugoj djeci ne gledajući tebe i tvoju želju za druženjem s mamom. 
Oprosti jer ponekad, malo češće od ponekad, analiziram tvoje ponašanje i igru umjesto da sve pustim da ide svojim tokom i da prestanem biti štreber s razvojnom ljestvicom u ruci. 
Oprosti jer ponekad u njihovim očima vidim tebe pa mi bude žao što ne učim tako s tobom i što češće ne gledamo svijet oko nas. 
Volim te. Ti si meni sve. 


Ok - ovo je trenutak u kojem je ovaj blog postao osoban. 
Svi stalkeri, blago vam se. Sad znate malo više o meni. Ženi koja je do sada prošla kroz samo 17 zemalja svijeta i žudi za danima kad će sve te karte gradova moći proslijediti njoj. Jer ona je meni sve. Ona i on, da se razumijemo. Jer da njega nema, ne bi bilo ni nje, a ni mog poslovnog duha. 
Mala L - ime ti je apsolutni pogodak, za nas si upravo ono što ti ime kaže, simbol uspjeha i pobjede. I na kraju svega - izbriši ono spec,mag, log i sve druge skraćenice. 
Ja sam samo jedna mama. 
I sasvim slučajno pišem blog.

Teta Logopedica