URADI-SAM / Taktilne senzoričke pločice

U današnje vrijeme smo bombardirani reklamama o važnosti i poticajnosti pojedinih igračaka da zaboravljamo kako dijete najviše uči u prirodnoj okolini uz prirodne materijale te uz prirodnu komunikaciju i igru s roditeljima. Danas se roditelji bilježe na liste čekanja edukacijsko-rehabilitacijskih stručnjaka da ih uče kako se igrati sa vlastitom djecom jer u žurbi današnjeg vremena zaboravljaju biti spontani. Danas se pišu knjige, snimaju se uspavanke, a suvremeni potrošač koji istovremeno čeka red na prethodno navedenoj listi, sve to marljivo kupi, pa koji put pročita i/ili koristi. Zaboravljamo da je dijete još u majčinom trbuhu slušalo majčin glas, pa koliko god on vama zvučao u pogrešnom tonalitetu, uspavanka koju majka otpjeva djetetu je značajnija od snimke planetarno popularne pjevačice i pratećih vokala. Priča koju roditelj priča, mijenja uloge i ''glumi budalu'' zanimljivija je od bezizražajnog listanja slikovnice koju odrađuje jer je čitanje djetetu  in - a upravo je to roditelj koji prati sve što je in. 
 
Već kod prvih susreta s roditeljima govorim o važnosti i poticajnosti igračaka, okoline i materijala. Roditeljima uvijek kažem da ne trebaju baš na svaku stvar potrošiti novac, već u terapijske svrhe iskoristiti ono što imaju kod kuće. Kroz nekoliko postova sam spomenula svoje skupljanje svega i svačega što mogu upotrijebiti u radu/igri s djecom. Osim toga, veliki sam ljubitelj svega što je ručne izrade i divim se velikim kreativcima, kao i svom mužu koji koluta očima trudeći se objasniti da ne trebam čuvati sve plastične kutijice od krema za guzu, sva plastična kinder jaja ili svaku moguću teglicu krastavaca. Naravno da trebam i da ću sve to iskoristiti. Jednog dana. 

Još prije par godina dok sam se aktivnije bavila šivanjem, moja draga prijateljica (predivna majka, žena, kraljica, kumica) je iz jednog velikog prodajnog lanca donijela hrpu materijala. To su bili oni uzorci tkanina za kauče, tepihe i sl.na koje nailazimo na takvim prodajnim mjestima. U to vrijeme, u njima sam vidila prekul patchwork torbe. U to vrijeme. 
No, kako sam na neko vrijeme okrenula leđa šivanju za šivačom mašinom, materijali su čekali... i čekali... i čekali. 

Taj D-dan kad sam trebala raditi stvari koje mi se nisu dale, iznad moje glavice se upalila lampica. Ta-da! Materijali, karton, silikonski pištolj, škare - taktilne/senzoričke pločice. Ideja je naravno odmah krenula u realizaciju, a taman se poklopilo da je vani bilo jesensko ljeto što mi je odgovaralo. Najteže je bit kreativan na +30. Tada si kreativan samo ispod površine mora. 

Dakle, krenulo je ovako.  

Prvo sam pripremila materijale različitih boja i one drukčije na dodir. Uzela sam staru kartonsku kutiju od cipela te nju izrezala na manje komade jednakih veličina tj.kvadarate. Na kartonski komad sam stavila silikonskog ljepila te na njega stavila materijal. Pričekala sam nekoliko minuta da se osuši nakon čega sam škarama rezala tkaninu i ujednačavala veličinu s kartonskim kvadratićem. Obrub je ostao nesavršen, tj. vidi se spoj kartona i tkanine, no ovaj put nisam imala ideju kako zakamuflirati taj dio. No, opet - u nesavršenstvu je ljepota, a i krajnji cilj je postignut.

Pločice su već u funkciji, kombiniramo ih prema bojama, ali i teksturi materijala - od hrapave jute do mekane dekice. Rezultat: logopedica i djeca prezadovoljna i oduševljena. 

Pozdrav, Teta Logopedica

Mali stan - velika igraonica

Da mi je netko pričao da ću u stanu u kojem sam sada živjeti ovoliko dugo, rekla bih mu da je lud, munjen, budalast... uh, svakave bih još izraze nadodala... ali ostajem pristojna radi ovih pet pristojnih ljudi koji povremeno pročitaju moj blog. Da ne duljim, stan je malen, ali prepun ljubavi i topline, svađi nema mjesta, kao ni hrpi stvari o kojima maštam. Jednostavno nema mjesta. Ali pogled je predivan. Pogled su i nama prodali.

Rođenjem naše medonjice u stanu su se dogodile neke preinake. Od mjesta za spavanje do rituala gledanja televizora. Krevetić je u centru, naše knjige i diplome su spremljene duboko u ormar, dok su police popunjene slagalicama, slikovnicama i omiljenim dvd crtićima. Aute, kocke, uzice za plišane pse neću ni spominjati. Oni su svakodnevno svugdje tako da ne doživljavam da itko uopće ima percepciju toga da sve to treba lijepo pospremiti i posložiti. Ali ne krivim nju, ona vidi nas i tako se i ponaša. Dakle, ako nećeš pospremit, pa neću ni ja. Trudim se i trudi se i medonjica, ali nekako ima ''svoj red/nered''. To je na tetu Kiku. Povremeno i na mamu. A mi smo sve na našu mamu. Kreativnu i svestranu, najbolju baku na svijetu. To automatski znači da smo sve najbolje na svijetu. Kike zrači tom filozofijom. Il' prva il' ne sudjeluje. Dakle, nered, kreativnost i sve skupa što me živcira u malom prostoru. Pozitivna strana je blizina obiteljske kuće, vrta, parka, ali i auta koji je redovito naš saveznik ukoliko nam padne na pamet otići malo dalje. Proljeće, ljeto i dio jeseni - veći dio dana uglavnom provodimo van ovih par obiteljskih kvadrata. 

Znam da je svima reorganizacija prostora rođenjem djeteta nekako među top temama, ali ni muž ni ja se iskreno nismo bavili time. Izbacili smo moju šivaću mašinu, a ubacili dječji krevetić, tako da nisam imala dojam da gubim dio prostora. Nadomjestila sam ga nečim značajnijim. Za razliku od mog muža koji svake godine gubi dio ormara i prepušta ga mojim cipelama i torbama. Jer je moj ormar prepun. 

A kako je rasla medonjica, tako je rastao i njen prostor. Ovaj stan je njena igraonica... iiiii tako se lagano vraćam na medonjicu i njene igračke. Igračke i slagalice koje su joj trenutno zanimljive, a koje su ujedno i poticajne, ne spremam u kutiju - već na policu da budu na dohvat ruke te da ih može češće koristitit. Taj dio sam naučila naknadno. Roditelji vrlo često bacaju igračke u kutije i dijete onda teže pronađe ono što želi ili se jednostavno ne igra s pojednim igračkama, jer vrlo lako zaboravi na njih. Kad su npr. slagalice lijepo posložene na polici, dijete može lakše uzeti, poigrati se, pospremiti i vratiti na mjesto. Uči. I uči i više negoli možete zamisliti. 
Ali stan je igraonica gdje uči i kroz svakodnevne vještine, od pranja suđa, pranja i vješanja prljavog rublja do kuhanja, metenja i usisavanja. I mogu reći da je za jednog dvoipolgodišnjaka naša medonjica vrlo spretna i snalažljiva. Baš kako i treba. 

Stan zove ''moja kućica'' (dok drugi imaju ''kuću'') i ponekad me to frustrira jer imam dojam da žudi za većim prostorom. Ili možda griješim? No, kakogod, kao što sam rekla na početku, prostor je malen ali prepun ljubavi i topline u koju će uskoro doći još jedan medo/medonjica. 

Naša mala kućica, ali ipak naša slobodica.
  

Teta Logopedica