Kao što sam spomenula, zanima me kako logopedi/logopedija funkcionira u svijetu. Prva koja mi je odlučila predstaviti svoje iskustvo koje je prikupila preko granica lijepe naše je studentica logopedije - Marina Vušković.
Naime, Marina se nakon dugog razmišljanja i oklijevanja prijavila na Erasmus natječaj za razmjenu studenata u Portugalu. Sreća je bila na njenoj strani: prošla je natječaj i dobila stipendiju. Nije znala što je sve čeka niti kako će to sve skupa izgledati, ali vjerujući u pozitivno iskustvo jednog sasvim običnog dana u veljači sjela u avion, napustila sve što poznaje i odletjela u nepoznato. Sada Marina, zahvaljujući znatiželji Tete Logopedice u detalje tipka i iznosi svoja iskustva koje možete pročitati u daljnjem tekstu.
Ja i moj Portugal
U Lisabon sam sletjela te kišne večeri, nakon mog prvog putovanja avionom, a na aerodromu su me dočekali portugalski studenti kako bi me odveli u studentski dom u Setubalu koji će idućih pet mjeseci biti moj dom. 
Prvog dana nakon dolaska šokirala sam se: u uredu za strane studente Politehničkog Instituta u Setubalu znali su tko sam ja! Međunarodna koordinatorica mi je sve lijepo objasnila – od predavanja, mentora, kolegija do dućana, mjesta za izlaske, mobilnih mreža i trgovina. Posvetila mi je više od pola sata, kao da nema nikakvog drugog posla na svijetu osim da meni omogući lakše snalaženje u novom, privremenom životu. Obzirom da ništa nisam znala (pa čak niti u kojem smjeru trebam ići da dođem do centra), njena mi je susretljivost puno pomogla! Pomislila sam: takvo se nešto u Hrvatskoj nikada ne bi dogodilo...
Takav stav Portugalaca, njihova solidarnost i susretljivost uobičajena je, ali meni je bila šokantna! U Portugalu je sasvim normalno nekoga na ulici pitati za upute kako negdje doći, a da ta osoba, unatoč tome što ne zna engleski (što je normalno), potroši deset minuta života da „rukama i nogama“ objasni traženu lokaciju. Sve je tamo usporeno u odnosu na Hrvatsku, bez stresa, ali socijalni odnosi su jako dobri. Uobičajeno je razgovarati s potpunim strancima na autobusnoj postaji i preko facebooka se dopisivati s profesorima, što je za Hrvatsku – nemoguće.
Iako u Zagrebu živim već četiri godine u studentskom domu, moram priznati da ne poznajem puno „susjeda“ čak niti sa svog kata. U studentskom domu u Setubalu (koji broji oko 350 studenata) u tih nekoliko kratkih mjeseci upoznala sam najmanje polovicu studenata, a zaista sam se sprijateljila s nekolicinom. Uvijek sam mogla zamoliti nekog uslugu ako bi mi, primjerice, ponestalo soli ili detergenta ili mi je trebala pomoć oko popravaka štete (neću ulaziti u detalje). To nije vrijedilo samo za mene koja sam tamo kratko vrijeme već za sve studente – znalo se tko ima auto pa ga možeš zamoliti da ti ponese teške stvari iz trgovine, a tko je stručnjak za informatiku pa popravlja svačije laptope kada se pokvare. Za razliku od Hrvatske gdje ljudi previše vremena provode na društvenim mrežama, zatvoreni u svojim sobama, a da susjede niti ne poznaju, u Portugalu se radi u zajednici – ako se igra igrica na kompjuteru, igra se u timovima, ako se kuha večera, kuha se za minimalno troje ljudi.
Na vrata od soba se stalno kuca, a problemi se rješavaju kolektivno. Ipak, ima to i negativnu stranu – sve se o svakom zna. Meni to osobno nije bio problem jer nemam sramotnih tajni za skrivanje, a i naučila sam da ljudi ionako pričaju što žele i da tome ne treba pridavati puno pozornosti. Naučila sam važnost socijalnih odnosa i prijatelja te potpore – koliko god je dobro pouzdati se u sebe i u svoje sposobnosti, čovjek zaista nije otok, a ta mi je spoznaja jedna od vrijednijih lekcija koju sam u Portugalu usvojila. Ta povezanost ljudi očituje se i na fakultetu i u svakodnevnom radu.
Studij u Setubalu
Obzirom da studiram logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pohađala sam predavanja u sklopu studija logopedije na Politehničkom Institutu u Setubalu. Razlika između Zagreba i Setubala je ogromna! Odnos s profesorima je mnogo prisniji – primjerice, svi profesori sve studente znaju po imenu i prezimenu, znaju projekte u kojima su sudjelovali, prakse koje su radili i koja ih područja najviše zanimaju. Predavanja su u Zagrebu velikom većinom teoretska i, kao takva, vrlo malo primjenjiva na praktičan rad s pacijentima/ klijentima. Između tog niza teoretskih predavanja profesori pokušavaju „ugurati“ vježbe i praksu kako bi ispunili kvotu praktičnog dijela studija, a ta je praksa rijetko korisna jer studenti većinom gledaju rad logopeda (što je korisno do neke mjere, ali potpuno drukčije od toga kada sami rade s osobama), a uglavnom su te vježbe u nekim „rupama“, „pauzama“ između predavanja pa se dan svodi na trčanje i „odrađivanje“ svih obveza bez vremena da se ono što smo vidjeli „slegne“ i da zaista promislimo i u glavi proradimo i posložimo ono što smo vidjeli.
Studij u Setubalu potpuno je drukčije koncipiran – i vremenski i sadržajno. Za početak, tamo ne postoje preddiplomski i diplomski studij već fakultet (u trajanju od 4 godine, ekvivalent preddiplomskom studiju) i magisterij (ekvivalent diplomskom studiju). Ipak, studenti rijetko upisuju magisterij jer im nije nužno potreban za rad i samo dio studenata se na to ulaganje odlučuje. Ja sam slušala kolegije s obje razine studiranja, i to s dva različita magisterija vezana uz logopediju tako da imam neki pregled što se tiče studiranja logopedije na tom sveučilištu.
Prvo, studij je podijeljen na module, a ne semestre (svaki modul traje 8 tjedana). Tijekom svakog modula studenti imaju jedan teoretski kolegij (i to uglavnom medicinski, tipa audiologije, neurologije...) i u sklopu tog kolegija moraju dolaziti na predavanja i na kraju pišu završni ispit. Taj je kolegij ekvivalent 95% naših kolegija u Zagrebu. Ostali kolegiji su praktični na način da je prvo predavanje teoretsko i na njemu se obrađuju opće teoretske osnove onoga što će se učiti na tom kolegiju. Primjerice, na kolegiju vezanom uz afazije, na prvom su se predavanju obrađivale vrste afazija, podjela, simptomatologija, uzroci i mehanizam nastanka. Nakon toga, ostatak modula (tri puta tjedno idućih 7,5 tjedana) radila se dijagnostika (dijagnostički materijali općenito i oni prevedeni i prilagođeni za portugalski jezik) i praktično dijagnosticiranje (vježbe igranja uloga i dijagnosticiranje pravih pacijenata), a zatim vrste terapije u smislu provođenja terapije (studenti jedni na drugima, a zatim na pacijentima). Osim takvih kolegija, postoje i kolegiji na kojima se provodi logopedska praksa, ali ne na način na koji se provode na našem fakultetu u Zagrebu (gdje svi pokušavaju što prije „odraditi“ praksu brojeći sate i minute kako bi dobili potpis na kraju semestra i kako bi mogli „odraditi“ ostale vježbe na vrijeme, a ne pridaju pažnju onome što od te prakse mogu dobiti i naučiti) već se praksa provodi jednom tjedno gdje svaki tjedan studenti imaju po jedan zadatak – promatranje i zabilježavanje tehnika i strategija rada logopeda, intervju s mentorom, podaci o pacijentima, analiza diskursa jednog pacijenta itd., a zatim se na „predavanjima“ kolegija prakse ti podaci čitaju, uspoređuju, razgovara se o slučajevima, daju se ideje kako raditi s pojedinim pacijentom te u čemu je bio problem, kako su se studenti osjećali, zašto im je nešto bio problem i kako prevladati strah od rada s pacijentima. Kasnije, na višim stupnjevima tog kolegija (trećoj i četvrtoj godini fakulteta), s pacijentima se na praksi radi, a zatim se na predavanjima analizira rad i pruža se podrška kako bi studenti izašli s fakulteta pripremljeni na praktičan logopedski rad. Na takav način studenti zaista znaju kako raditi s različitim osobama, različitih karaktera i poteškoća.
Potiče se i timski rad. Predavanja se održavaju u grupama kako bi se poticali bolji odnosi među studentima i profesorima, ali kako bi studenti imali priliku postavljati više pitanja i razjasniti sve potencijalne nejasnoće te ući u dubinu problematike o kojoj se govori. Profesori kvalitetno obavljaju svoj posao i jako dobro poznaju svoju tematiku te dobro znaju prenijeti važne informacije studentima i zaista im je stalo do toga koliko će njihovi studenti naučiti. Studenti spremno raspravljaju i ispituju sve što ih zanima vezano za temu, a dinamika predavanja sasvim je drukčija od tradicionalnih suhoparnih predavanja s prezentacijama.
Više je direktnog rada s klijentima, istraživačkih seminara, prakse i projekata dok ispita gotovo i nema. Općenito je atmosfera studiranja opuštenija, profesori su pristupačni i spremni pomoći te nisu toliko strogi što se tiče rokova i ispita, ali se ipak svo potrebno gradivo obradi, a studenti nauče tematiku i u praksi to znanje jako dobro primjenjuju. Bolji su odnosi i među studentima jer zajedno rade na grupnim radovima i projektima, a jedni druge ne vide kao konkurenciju.
Imala sam vrlo jak osjećaj da je profesorima zaista stalo da studente što više nauče, a da ne „odrađuju“ svoj posao suhoparno, čisto da ispune formu. Takav sam dojam rijetko imala u Hrvatskoj, ne samo na fakultetu već i tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja.
Odnos s profesorima vrlo je blizak, a čak se i predavanja odvijaju u grupama kako bi studenti sudjelovali svojim pitanjima i komentarima. Potiče se razmišljanje i logičko zaključivanje dok učenje napamet „samo da bi se prošao ispit“ gotovo ni ne postoji. Ispiti su često kombinacija seminara (bilo istraživačkih bilo preglednih), sudjelovanja tijekom trajanja kolegija i praktičnog rada. Rijetko je koji ispit pismeni ispit s gradivom određenog broja stranica koje treba „naštrebati“ i zaboraviti za 3 dana jer „dolazi još jedan ispit“ – što je gotovo isključivi slučaj na logopediji u Zagrebu.
Iz mog iskustva, logopedi su tamo nakon fakulteta mnogo spremniji za rad i samopouzdaniji u radu jer ih tijekom cijelog studija potiču da zaista nauče ono što će primjenjivati te da što više istražuju, razumiju i rade s pacijentima.
Ja sam ostala oduševljena njihovim sustavom obrazovanja i, iako tamo nisam imala nijedan pismeni ispit na kraju, mogu reći da sam naučila više korisnih stvari u tih nekoliko mjeseci nego tijekom cijelog studiranja u Zagrebu.
Posao logopeda
Što se tiče kasnijeg zaposlenja, Portugal ima puno više logopeda nego Hrvatska tako da je teže naći posao nego ovdje, ali nije nemoguće. Ono što sam primjetila jest da logopedi u Portugalu mnogo bolje poznaju svoje pacijente nego logopedi u Hrvatskoj. Odnos između logopeda i klijenta nije toliko hladan i distanciran, potiče se određena količina empatije i emocionalne povezanosti i mislim da je to jako dobro. Iako treba zadržati objektivnost i profesionalnost, mislim da je jedan od razloga što logopedi u Portugalu imaju tako dobre rezultate s klijentima taj što im je zaista stalo do toga da rade najbolje što mogu za svoje klijente i ne gledaju na njih kao na brojeve. Ne „odrađuju“ svoj posao već o njemu razmišljaju i rade ga sa srcem. Na ljude gledaju kao na ljudska bića i uzimaju u obzir njihove potrebe, želje i mogućnosti. Takav sam ja dojam stekla. Logopedi tamo puno više surađuju s kolegama iz drugih struka i njeguju interdisciplinarni rad, savjetuju se s drugim stručnjacima kada imaju dvojbe i jako puno međusobno raspravljaju o klijentima. S klijentima imaju prisan odnos, ne strogo profesionalan, a oni to cijene i kompletna dinamika odnosa klijent-terapeut je drukčija. Život je u Portugalu manje stresan nego u Hrvatskoj, ljudi se ne žure i imaju više vremena za uživanje u životu. Više razgovaraju, bolje se poznaju i povezaniji su jer uzimaju dovoljno vremena kako bi obratili pažnju jedni na druge. Ipak, to ima i negativnu stranu: Portugalci svugdje kasne najmanje dvadesetak minuta, a nije rijetko da se kasni i više od toga pa je tako uobičajeno na predavanje doći pola sata kasnije od predviđenog termina, kako za profesore tako i za studente.
Sve u svemu... iskustvo međunarodne razmjene u Portugalu smatram pozitivnim iskustvom. Puno sam naučila i upoznala sam mnogo ljudi iz različitih dijelova Europe i svijeta. Saznala sam mnogo o razlikama u kulturi, jezicima i tradiciji različitih ljudi i shvatila da koliko se god ljudi razlikuju, toliko su i slični i u važnim stvarima jednaki.
Hvala Marini na ovom opširnom izvještaju o svom iskustvu koje se stekla u Portugalu. Za sve detalje koji vas zanimaju, a Marina ih ovdje nije spomenula ili biste možda htjeli odgovore na neka pitanja u vezi Erasmusa, logopedije ili studija u Setubalu slobodno ju kontaktirajte:
marina.vuskovic13@gmail.com
Slijedeći grad? Slijedeća država? Slijedeći logoped?
Bu'mo vid'li!
Pozdravlja vas Teta Logopedica koja bi nakon ovog posta rado sjela u avion i poletjela prema predivnom Portugalu!
* fotografije iz ovog posta su privatno vlasništvo Marine Vušković i ne smiju se koristiti bez njenog dopuštenja
